Novi Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, koji će uskoro proći redovu proceduru u Saboru, mogao bi dati solidnu bazu za moguću ekspanziju u sektoru vađenja mineralnih sirovina. Kažem "mogao bi", jer će puno toga ovisiti o predstojećim koracima Vlade, odnosno resornog ministarstva koje bi puno toga "moglo". Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak u medijima je davao izjave da bi do kraja godine mogao biti raspisan natječaj za istraživačke koncesije, ugovori bi mogli biti potpisani sredinom iduće godine i već par godina iza toga mogli bi se nadati zaradi od prvih tona nafte i kubika plina. Koliko je realistično govoriti o munjevitoj brzini, znaju svi oni koji ovdje žive i znaju kako funkcionira domaća birokracija. Samo na novi Zakon o rudarstvu i Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika čekalo se više od dvije godine, a primjedbe struke nisu uvažavane, barem kada je riječ o Zakonu o rudarstvu. Ipak, s obzirom na prethodni Zakon, novi je ipak provediv, a već to je velik napredak. Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika nešto je novo, lex specialis predviđen da donese ekspanziju u sektoru u kojem se, na žalost, malo toga događa već godinama. Ina je u Hrvatskoj puno toga napravila, a odnedavno se trgnula i pokrenula nekoliko manjih projekata na kopnu, da iskoristi postojeće istraživačke koncesije. I s tim skromnim rezultatima u Ini mogu biti zadovoljni jer su polja na kopnu iscrpljena, a nove bušotine ipak usporavaju pad proizvodnje. Oko početka eksploatacije novih bušotina na sjevernom Jadranu treba se dogovoriti s talijanskim partnerom, a tu već neko vrijeme prilično zapinje, što je šteta.

Geološka istraživanja u 80-im godinama prošlog stoljeća pokazala su zanimljiv potencijal u Jadranu. U istraživanjima su uz Inu sudjelovali Chevron, nekadašnji Hispanoil (iz kojega je izrastao današnji Repsol) i Eni. Nafta se tražila u srednjem i južnom Jadranu, a tražile su se dozvole za istraživanje na području zaštićenih Elafita, čemu nije udovoljeno. Na dubinama do 3.000 metara u Jadranu komercijalnog uspjeha nije bilo, no od tih davnih dana (kada je barel nafte koštao između 24 i 26 dolara pa i manje) do danas, puno se toga promijenilo. Tada se u istraživanjima rabila nepreciznija 2D seizmika. Danas je razvijena puno preciznija 3D seizmika, stoga ranije nije bilo moguće pratiti i analizirati napredovanje bušaće garniture kroz geološke slojeve u realnom vremenu, kao što je moguće sada. Uz to, danas je moguće istraživati u velikim morskim dubinama i bušiti znatno dublje nego prije. Pojednostavljeno, ondašnja istraživanja bila su nepreciznija i rizičnija, ako je to uopće moguće reći u poslu koji je sam po sebi sinonim za rizik i skupoću. Može li se reći da Hrvatska ima značajan potencijal za nova otkrića nafte i plina? Da, taj potencijal svakako postoji, a hoće li pronađene rezerve biti komercijalno isplative to tek trebaju pokazati nova istraživanja. U euforiji ipak ne treba zaboraviti na očigledno. Da su perspektive istraživanje Jadrana i Dinarida bile tako fantastične, što bi spriječilo velike svjetske divove da uđu u konzorcij s monopolistom Inom i već pristupe istraživanjima? To se sve ove godine ipak nije dogodilo, iako je Inina soba s podacima bila kontinuirano otvorena. Razgovaralo se još nedavno sa Statoilom, ali od realizacije nije bilo ništa. Zbog čega je to tako, to znaju samo u Ini, a za pretpostaviti je da su stranci ipak presudili da je rizik istraživanja znatan, pa su svoj interes zadovoljili drugdije.

Je li Ina zakazala na domaćem terenu? Ne, dapače! To najbolje dokazuju povijesni podaci. Hrvatska je u zadnjih 60 godina iscrpila 184 milijuna tona ekvivalenata nafte, a računa se da preostale dokazane i pridobive rezerve u zemlji i inozemstvu iznose 56 milijuna tona ekvivalenata nafte, od čega se 30% odnosi na naftu i 70% na plin. Ina će biti poželjan partner u svakom konzorciju jer na domaćem terenu može puno toga ponuditi. Prije se može reći da je zakazala država koja nije znala zaraditi na svojim rudnim bogatstvima, niti je na odgovarajući način štitila svoje interese u Ini. Od nafte i plina proračun nije profitirao koliko je mogao, a domaća industrija godinama nije bila u stanju iskoristiti komparativnu prednost da radi s vrlo jeftinom energijom. Kada je taj isti plin dobio svoju tržišnu cijenu, mnogi su svoje loše rezultate pripisivali isključivo skupom plinu, iako često nije bilo baš tako. To se danas najbolje vidi na primjeru Petrokemije i Diokija. Ne treba se zavaravati da je Hrvatska Kuvajt, jer nije i to neće postati. Domaća proizvodnja nafte i plina kontinuirano pada i Hrvatska se sve više pretvara u energetski ovisnu zemlju. Da bi se taj trend preokrenuo, potrebna su velika ulaganja i to u Ministarstvu gospodarstva dobro procjenjuju. Put od lijepih želja do realizacije je dugačak. Da bi priprema natječaja i odabir koncesionara te ugovori za istraživanje ugljikovodika bili kvalitetno napravljeni, a interesi države dostojno obranjeni, morat će se angažirati kvalitetne konzultante. Provediv Zakon o ugljikovodicima je tek prvi korak na dugom putu.