Odnedavno na svakom 'pištolju' na benzinskim postajama kružići, kvadratići i rombići informiraju kupce goriva o udjelu biogoriva u njima. Priča je to o energetskoj učinkovitosti, jer Hrvatska bi do 2020. trebala postići 30% ušteda u potrošnji energije u prometu, a dio te priče je i primjena biogoriva, po čemu je Hrvatska u EU na predzadnjem mjestu. U energetskim krugovima već dulje vrijeme se konstatira da će Hrvatska svoje ciljeve u prometu teško zadovoljiti, jer godišnje od 2010. bilježi pad potrošnje energije od prosječno samo 0,4%, a broj prometala kontinuirano raste. Prema tvrdnjama europarlamentarke Marijane Petir pojedini distributeri navodno se već godinama oglušuju o obavezu primjene zelenih goriva, a korisnici koji bi trebali ne kupuju biodizel, bez sankcija i kontrole. Zakon postoji, Nacionalni akcijski plan postoji, ali nema kaznenih odredbi ni stimulacija za naftne distributere da koriste biogorivo. A bez toga nema ni pomaka niti tržišta! Brojke ne lažu - godišnji izvještaj o ostvarenim energetskim uštedama za 2017. bilježi rast potrošnje dizela i ukapljenog plina, mali pad potrošnje benzina, no od 2012. do 2015. potrošnja tekućih biogoriva kontinuirano pada umjesto da raste. Općenito, udio plina i električne energije kao alternativnih goriva, zanemariv je i o tome se uopće ne govori niti piše. 

Iza ovoga stoji tužna storija o tome kako je Hrvatska u proteklih pet godina dopustila, dapače, pogurala gašenje sve tri tvornice koje su proizvodile biogoriva koja ćemo sada uvoziti, želimo li se bar donekle odlijepiti s europskog dna u energetskoj učinkovitosti u prometu. Do 2020. 10% goriva u potrošnji trebala bi imati predznak „zelenih“, dakle u obzir dolazi primjena biogoriva, plina ili električne energije u prometu, a od spomenutih 10% ne više od 7% trebaju činiti biogoriva. U sva ta tri energenta u prometu vrlo slabo stojimo, a u primjeni biogoriva imamo poseban problem, jer njih ćemo za razliku od plina i električne energije morati uvoziti, jer su svi proizvodni kapaciteti u međuvremenu ugašeni. O biogorivima se u nas počelo intenzivnije razgovarati 2005. godine. Godinu dana kasnije otvorena je i prva tvornica biogoriva, a tada se govorilo o velikom broju potencijalnih novih kapaciteta koji bi pratili pa i dizali poljoprivrednu proizvodnju. Hrvatska je tada slijedila EU-ov cilj o postizanju udjela 5,75% biogoriva u ukupnoj količini stavljenoj na tržište do 2010., što je značilo proizvodnju od 157.000 tona godišnje, koju je trebalo nekako zadovoljiti. Budućnost je izgledala svijetlo; činilo se da će proizvodnja biogoriva oživiti poljoprivredu, koja će sirovine i otpadno ulje imati kome prodati. Uspostavljen je i sustav poticanja proizvodnje biogoriva kroz poticaje . Kako to kod nas biva, nedostajala je šira slika i sustavan pristup, falilo je sirovina, a politike su se (pre)brzo mijenjale, ne vodeći računa o ulaganjima kojima je trebalo pomoći. Ipak, treba naglasiti, zahvaljujući stimuliranoj proizvodnji biogoriva donedavno nije bilo uvoza. 

Za vrijeme ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka prestali su se isplaćivati poticaji od 2,20 kn/l, a proizvođači su stavljeni u poziciju da svoje gorivo prodaju ispod proizvodne cijene koju je određivala država a iznosila je 4,40 kn/l. Bilo je jasno da mali pogoni neće moći držati glavu iznad vode i 2012. označila je kraj za tri tvrtke koje su u nas proizvodile biodizel (Modibit, Biodizel Vukovar i Vitrex). Te male tvrtke patile su zbog nedostatnih ulaganja i visokih opterećenja i nisu se mogle nositi s tehnološki naprednijom inozemnom konkurencijom koja je (ionako nedostatnu) sirovinu kupovala po povoljnijim uvjetima. Dugovi koji su prema tim tvrtkama stvoreni za poticaje nisu plaćeni, što je dovelo i do sudskih procesa, a proizvodnja je ugašena. Danas nam je slaba utjeha da je i Europa tih godina glavinjala, jer se shvatilo da se više potiče proizvodnja biogoriva od proizvodnje hrane i da bi zbog toga mogla nastati neravnoteža, a ustanovilo se i da je ugljični otisak u proizvodnji biogoriva problematičan, jer se okoliš u proizvodnji onečišćuje više nego što je koristi od biogoriva. Europa je okrenula leđa biogorivima prve generacije, rekavši da je 49 puta jeftinije kupovati emisijske kvote CO2 nego smanjivati emisije proizvodnjom biogoriva, ali se okreće proizvodnji biogoriva treće generacije. Trenutno samo šest članica Europske unije proizvodi goriva iz biorafinerija druge i treće generacije i treba se nadati da se polako stječu uvjeti da konzervirani pogoni u Hrvatskoj počnu raditi, a i INA je spominjala mogućnost gradnje biorafinerije u Sisku. U protivnom će Hrvatska od 2020. morati plaćati skupe penale ili uvoziti biogoriva. 

Uz toliko neiskorištenog poljoprivrednog i šumskog zemljišta bit će to poražavajuće. Naime, uskoro će na snagu stupiti izmjene i dopupne Zakona o energetskoj učinkovitosti, koje će distributere goriva staviti u poziciju da plaćaju za energetske uštede koje nisu postigli u krajnjoj potrošnji, što ostavlja mogućnost i da ih - konačno primješavajući biogoriva, ako to već ne rade - izraze u cijeni krajnjeg proizvoda. Koliki je taj trošak, još nije poznato, ali moguće je da će sheme obveznih ušteda, kako se naziva taj mehanizam, na kraju doći na naplatu potrošačima koji nisu krivi što država nema viziju ni alate da ostvari primjereni udio zelenih goriva u prometu. Još nije prekasno da se proizvodnjom biogoriva aktiviraju domaći resursi, jer u krajnjem slučaju, nije li to popularno kružno gospodarstvo o kojem tako volimo govoriti, ali ga nećemo ili ne znamo primijeniti?