Zakon o LNG-terminalu tijesnom većinom proguran je kroz Sabor, usprkos stotinama SDP-ovih amandmana, iz čije se tvrđave - Primorsko-goranske županije, vodi najjača kampanja protiv plutajućeg terminala. Vladajuća stranka pokazala je i ovom prilikom koliko teško može progurati projekte od strateškog interesa, jer da ovaj zakon nije prošao ne bi bilo ni projekta koji je od ključne važnosti za energetsku sigurnost i budućnost zemlje. Puno toga u ovoj državi nije postavljeno kako valja, a LNG-projekt samo je jedan od njih: skoro 40 godina o njemu razgovara struka i sada je konačno najbliži realizaciji. To treba pozdraviti, a ne opstruirati jer za realizaciju ima velik broj činjenica i argumenata koji se ne komuniciraju prema lokalnoj zajednici. Da se osmišljeno komuniciralo kako treba, izbjegao bi se otpor i dobio bi se konstruktivan dijalog s lokalnom zajednicom. Umjesto toga, dogodilo se da na Krku počinje javni linč onih koji su podržali projekt. Realizirati ovako kompleksan projekt u atmosferi ogromnog nepovjerenja javnosti samo po sebi strašan je teret. Uz to, raditi u 'cajtnotu' i ispravljati velike pogreške koje su napravljene u brzini te raditi dugo i naporno bez čvrste i praktične političke i – možda najvažnije - diplomatske podrške, to je već izazov koji bi slomio i najčvršće. Zbog svega toga, iako je „lex-LNG“ prošao, projekt zapravo visi u zraku. Novi krug obvezujućeg zakupa kapaciteta terminala, zakazan je za 22. lipnja i kako se čini, bit će ispoštovan. Trenutno se mijenjaju i pravila korištenja terminala. Bez tih pravila, koja tek trebaju biti donesena ovih dana, potencijalni zakupci terminala neće dati ponude – nisu to učinili ni u prvom krugu u kojem se javila samo INA, koja je dala minornu ponudu. Ključni problem, a to je tko će zakupiti terminal i/ili kupiti ukapljeni plin, još nije riješen, jer to je ono što određuje isplativost projekta. Terminal ima kapacitet 2,6 milijardi m3 godišnje, a kalkulira se da bi priča „držala vodu“ sa zakupom od barem 1,5 do 1,7 milijardi m3 plina godišnje. Kapacitete terminala mogle bi zakupiti neke domaće tvrtke i mađarski MOL i MVM, a šuška se i o uključivanju jačeg igrača u igru. Taj takozvani White Knight ili „bijeli vitez“ nerijetko je spominjana figura u businessu koja se katkada pokaže, ali katkada ispari kao duh! U svakom slučaju tu bi na scenu trebala stupiti hrvatska diplomacija, jer Hrvati su se na velikim projektima do sada pokazali kao neuki pa i korumpirani trgovci i tragični domoljubi. 

Stav energetske struke i većeg dijela politike je da Hrvatskoj LNG-terminal treba. A zašto, to se uglavnom ne objašnjava na ispravan način iako je razloga bezbroj i oni nisu samo energetski i gospodarski, već i politički i geopolitički. Plin je tranzicijsko gorivo prema niskougljičnom razvoju i tu nema spora - dakle, nužno nam je potreban. Za početak, proizvodnja plina u Hrvatskoj rapidno opada i zemlja već sada više od 50% plina koji troši dobiva iz uvoza(!) Za pet do deset godina bit ćemo snažno ovisni o plinu iz Rusije, a da bi se s Gazpromom moglo lakše pregovarati, dobro je diversificirati izvore, na čemu užurbano rade sve pametne zemlje. Hrvatska je sada „na kraju pipe“, bez tranzita, s mrtvom infrastrukturom u Dalmaciji i bez modernih plinskih elektrana koje mogu balansirati nove obnovljivce. Ako se LNG terminal ne napravi tako će i ostati što nas stavlja u vrlo loš položaj. Ako se nekom providnošću ne napravi Jadransko-jonski plinovod (IAP), koji bi u ove prostore mogao donijeti plin iz kaspijske regije koju ne kontrolira Rusija, bez LNG-ja ostajemo „na kraju pipe“. Treba imati na umu da nitko ne sjedi skrštenih ruku: Rusija sve čvršće stišće plinsku omču oko Europe – Sjeverni tok 2 proradit će uskoro, a ruski plin samo što nije potekao Turskim tokom u Tursku i za par godina doći će do Grčke, Rumunjske, Bugarske, Srbije i Mađarske. Do tada, Rusija će preko Sjevernog toka i mreže plinovoda koji su u planu svoj plin zaobilazeći Ukrajinu, prodavati Srednjoj i Istočnoj Europi. Plina će biti u obilju, a Rusija će kontrolirati cijenu. Oni „na kraju pipe“ proći će najlošije – osim što kupujemo malo, kupujemo skupo, nikako da se odlučimo jesu li nam Rusi strateški partner ili neprijatelj, a ne znamo s njima trgovati, vidi se to sada na primjeru Agrokora. 

Sve zemlje u okruženju njeguju dobre odnose s Rusijom, ali gledaju svoj interes - da to nije jedina stolica na koju mogu sjesti, a zakup hrvatskog LNG-ja mogao bi i njima i nama dobro doći. Europa to zna, zato nam je i dala trećinu novca za terminal. Bez konkurentne energije nema gospodarskog rasta. Ruski kapital i tvrtke koje surađuju s Gazpromom i/ili Rusijom Hrvatska je duboko pustila u svoje gospodarstvo. Treba li uopće spominjati Agrokor i moćne ruske banke, PPD, MOL-INA-u, Petrokemiju? Ruski kapital je preplavio Hrvatsku i protuteža je jednostavno nužna. Bez da raspravljamo o tome je li ruski novac dobar ili loš, jer za to u ovom komentaru nema dovoljno prostora, treba znati da 'sva jaja nipošto ne trebaju biti u jednoj košari', a naša jesu. Bez LNG-terminala kao poluge za pregovore i kakvog-takvog jamca energetske neovisnosti i geopolitičke stabilnosti uz uzavrelu Bosnu i Hercegovinu, Hrvatskoj se ne piše dobro jer će joj plin biti samo skuplji, nipošto jeftiniji. Toga trebaju biti svjesni svi protivnici terminala, a glas struke i politike trebao bi biti jasniji, glasniji i artikuliraniji.