"Hrvatska ne kupuje ruski plin, a htjela bi plinovod. Zašto? Kad se odlučivalo o trasi plinovoda vaša vlada nije produljila ugovor o opskrbi našim plinom, dakle sami ste odlučili da ne želite suradnju", prošli tjedan pomalo razdraženo kazao je prvi čovjek Gazpromovog odjela razvoja Leonid Čugunov, pojašnjavajući zbog čega glavna tranzitna trasa Južnog toka ne ide preko Hrvatske, već preko Mađarske. U prvoj Čogunovljevoj rečenici izražena je sva bit odnosa Hrvatske i Rusije - suradnje dviju država jednostavno nema i zato je poznavateljima prilika već duže vrijeme jasno da od Južnog toka kroz Hrvatsku neće biti ništa.

Još 2007. Vladimir Putin na Energetskom summitu ponudio je tadašnjem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu sudjelovanje u projektu Južni tok. Taj skup okupio je većinu državnika regije, održavao se u organizaciji predsjednika Stipe Mesića. Bila je to odlična prilika Hrvatskoj da popravi loš dojam nastao nakon propuštene prilike za realizacijom projekta Družba Adria, kojim je ruska nafta trebala poteći do Jadranskog mora. Iako je projekt itekako imao gospodarskog smisla, Hrvatska je instrukcije dobivala negdje drugdje, tamo gdje na Ruse ne gledaju blagonaklono. Ondašnji prosvjedi eko-udruga poslužili su kao dobar alibi za nesudjelovanje u tom projektu, a Hrvatska se u svojoj gluposti nije udostojila ruskom partneru čak ni službeno reći da je od Družba Adrije odustala. No, ruska energetska ponuda bila je opet na stolu, primamljiva, ali politički riskantna. Hrvatska je u doba Putinove ponude imala dva velika politička cilja: članstvo u NATO-u i u Europskoj uniji. Utjecaj SAD-a na hrvatsku vanjsku politiku uvijek je bio presudan i nije trebao prorok da kaže da će Sanader rusku ponudu ignorirati ili otkloniti. U siječnju 2009. Sanader je u ime Hrvatske sklopio s MOL-om Glavni ugovor o plinskom poslovanju koji će u budućnosti dovesti do prekida suradnje s Gazpromom. Samo šest mjeseci kasnije Jadranka Kosor je postala premijerka i pokušala je obrnuti povijest. Te jeseni 2009. Plinacro je intenzivno razgovarao s Gazpromom o trasi Južnog toka.

No, Kosor nije mogla napraviti čudo i vratiti Hrvatsku u igru za tranzitni pravac jer je Mađarska već izlobirala trasu, što je predsjednik Mesić shvatio. U prosincu te godine, nakon razgovora s Putinom, rekao je da glavna trasa plinovoda neće ići kroz Hrvatsku, ali da Rusija prihvaća opciju da Hrvatska dobije priključak, dobavni pravac. Krajem 2010. trebalo je produljiti dugoročni ugovor za dobavu plina s Gazpromexportom, od kojeg je Ina, odnosno Prirodni plin godišnje uvozio milijardu m3 plina godišnje. Male količine, ali strateški bitne za poljuljane odnose s Rusijom. Hrvatska je, međutim, već bila u gadnoj situaciji zbog Glavnog ugovora o plinskom poslovanju. Njime se država između ostalog obvezala otkupiti plinsko poslovanje od Ine, a pristala je i na sustavno povećanje prodajne cijene plina. Država je plinsko poslovanje od Ine trebala otkupiti do kraja 2010., a kako bi na tome izgubila ogroman novac, odugovlačila je. Raspravljalo se čak o varijanti da se plinsko poslovanje proda E.ON-u, koji je svojedobno kupio MOL-ov plinski business u Mađarskoj. MOL je odbijao prodavati plin Petrokemiji i HEP-u po cijenama koje je država željela plaćati, tjerajući događaje u smjeru koji je njemu odgovarao. Istodobno, Gazpromexport u pregovorima u kojima je sudjelovala i država nije želio sniziti cijenu plina Hrvatskoj jer se radilo o malim količinama. I zato je u zadnjem trenutku navrat-nanos pronađeno spasonosno rješenje: država još neće otkupiti Prirodni plin, ali Ini će omogućiti da umanji gubitke na uvoznom plinu. Dogovoreno je da Prirodni plin raspiše natječaj za dobavu plina. Na tom natječaju pravo dobave plina na tri godine pripalo je Eniju, a umjesto milijardu m3, ugovorena je dobava 700 milijuna m3 godišnje. Taj plin bio je jeftiniji od ruskoga, no država je ostala bez važnog ugovora s jednim od najvećih proizvođača plina na svijetu i ključne gospodarske veze s jednom od najmoćnijih zemalja na svijetu. Takvu rukavicu u lice Rusiji nije se usudila baciti nijedna država u Europskoj uniji.

Sanaderova kratkovidnost i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, za koji se pokazalo da je sklopljen u sumnjivim okolnostima, tako su odredili ne samo sudbinu hrvatskog plinskog gospodarstva, već i hrvatskih odnosa s Rusijom i Gazpromom, a posredno i hrvatsko sudjelovanje u Južnom toku. Iako neki mediji sugeriraju da će hrvatsko nesudjelovanje u Južnom toku ostaviti zemlju bez plina to nije tako. Činjenica je da je Hrvatska ima dovoljno dobavnih pravaca, među kojim je najvažniji spoj na Mađarsku, preko koje će ići glavna trasa Južnog toka. Ugovarati odmah gradnju novog dobavnog pravca prema Srbiji nema smisla jer postoji dobava iz Mađarske, a Hrvatska vjerojatno ne bi imala pravo reeksporta plina iz Južnog toka, čija cijena bi mogla biti visoka. Od tranzita plina moglo se zaraditi 25 milijuna eura godišnje, tvrdi prvi potpredsjednik Vlade Čačić. S obzirom na to da od toga neće biti ništa, Hrvatska se mora okrenuti alternativnim pravcima koji nose zaradu i povećavaju sigurnost opskrbe, kao što je realizacija LNG-terminala na Krku. Prvi odlučniji korak u tom smjeru konačno je napravljen uspostavom odnosa s Katarom.

Druga varijanta koja bi se u budućnosti za Hrvatsku mogla pokazati zanimljivom je spoj Jadransko-jonskim plinovodom (IAP) preko Dalmacije, Crne Gore i Albanije na Trans-jadranski plinovod (TAP) koji pretendira plin iz bogatih azerbajdžanskih nalazišta preko Grčke i Albanije dovesti do Italije. Naime, projekt gradnje Južnog toka trenutno se natječe s Nabuccom West, koji prolazi sličnim koridorom. U ovom trenutku se čini da Nabucco West gubi bitku s Južnim tokom. Započne li zaista gradnja Južnog toka, Nabucco West bi mogao "ispasti iz igre", a kao alternativni pravac za transport azerbajdžanskog plina prema EU u prvi bi plan mogao doći upravo TAP, odnosno IAP. U tom slučaju Hrvatska bi postala bitna zemlja za transport plina prema zapadnim tržištima, a skupi dalmatinski plinovod konačno bi dobio svoj pravi smisao.