Hrvatska nije ostvarila svoje ciljeve u primjeni obnovljivih izvora energije u prijevozu, koji su bili zacrtani na visokih 10% do 2020. godine. Danas smo tu negdje oko 6%: odlijepili smo se od europskog dna, ali nismo blizu EU cilja u zelenom transportu. U prethodnim godinama povećali smo upotrebu biogoriva i preko Fonda za zaštitu okoliša stimulirali kupnju stotina skupih električnih automobila imućnijim građanima, a naftaše, koji su obvezni primješavati biogoriva, financijski se solidno poštedjelo. Resorno ministarstvo je u javno savjetovanje stavilo dokument "obrazac naknadne procjene učinaka propisa" vezan za Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o biogorivima za prijevoz iz 2018.. Iz njega je vidljivo da država svoju obavezu namjerava zadovoljiti postojećom nedostatnom praksom koja se oslanja na veću primjenu zelene električne energije u prijevozu, te na u EU-u poželjnu matematiku. Je li to vizionarski, ili nerealistično? 

Benevolencija

Krenimo redom. Država je već duže od desetljeća benevolentna prema naftašima, na štetu građana koji bi posredno imali koristi od bolje kvalitete zraka. Još 2010. bila je donesena prva Uredba koja obvezuje prodavatelje goriva da primješavaju biogoriva ili će za to biti kažnjeni. Država međutim nije izdala ni jedno rješenje o plaćanju naknade za okoliš i nije naplatila ni jednu kaznu, iako su joj prijetili opaki penali iz EU. Prodavati derivate uvijek je bilo unosno a INA je i dalje napola hrvatska. Kad je dogorjelo do noktiju, i priprijetile su sankcije, nešto se poduzelo. Izmjene i dopune Zakona o biogorivima za prijevoz 2018. su napravljene „u cilju uspostavljanja funkcionalnijeg tržišta biogoriva“. Cilj je bio uspostaviti ponudu i potražnju kao i nastavak proizvodnje biogoriva na tržišnim mehanizmima, što se baš i nije uspjelo. 

Za vrijeme ministra Vrdoljaka ukinuti su poticaji za biogoriva prve generacije, zbog čega su sve tvornice prestale s radom pa Hrvatska biogoriva više ne proizvodi. Kako ipak nekako treba ispuniti EU ciljeve, na koncu su trebale proraditi kazne. Uveden je model penalizacije obveznika stavljanja biogoriva na tržište (svi prodavatelji naftnih derivata) jer to nisu činili i nisu smanjene emisije stakleničkih plinova. Ta mjera je rezultirala značajnim povećanjem udjela tekućih biogoriva u neposrednoj potrošnji energije u prometu od 2017. do 2019. godine, koja se povećala s 0,02 PJ na 2,62 PJ 2019. godine što je rast za 131 puta. U 2019. na tržištu Republike Hrvatske udio biogoriva u ukupnim benzinima i plinskim uljima stavljenim u promet iznosio je 5,26 %. No, sada nastaje problem – domaćih nemamo, a uvozna biogoriva su jako skupa! 

Bez poticaja

Prestankom poticanja proizvodnje biogoriva prve generacije Hrvatska je posve uništila svoju jeftiniju proizvodnju koja bi joj sada baš dobro došla, jer bili smo već na 6%. Nestimulativnu politiku prema biogorivima ima i EU pa je prosječna cijena biodizela iz jestivog ulja (goriva druge generacije) u periodu 2018.-2020. iznosila ogromnih 1.110 USD/t. To je razlog zašto je ministar Tomislav Ćorić krajem 2018. donio novu Uredbu o posebnoj naknadi za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište, kojom je obveznicima naknade odobrio popust da ih baš ne raspali financijskim maljem iz vedra neba. 

Taj popust je za 2018. iznosio čak 75%, a za 2019. i 2020. popust je iznosio 30%, s ekstra popustom ako naknadu uplate jednokratno i obročnom otplatom na godinu dana. Riječ je o stotinama i stotinama milijuna kuna koje trgovci na koncu nisu uplatili u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Ti milijuni trebali su služiti za poticanje primjene obnovljivaca i smanjivanje emisija stakleničkih plinova, a uglavnom su završili u "otpadu". Kakva će biti praksa biti za 2021. vrijedi pričekati i vidjeti. 

I EU u problemu

 Nije samo Hrvatska u problemu kad je riječ o obnovljivcima u prometu – od 2010. do 2019. njihov se udio povećao s 4% na tek 6,3%. Činjenica je da najveći doprinos daju zapravo i dalje biogoriva, koje DG Energy od 2012. guši svim sredstvima. Veći broj tvornica biodizela/bioetanola u EU je propao nego što je otvoren, a od očekivanih milijardi eura investicija u biorafinerije u 10 godina ostvarena je eventualno tek milijarda. Iako se očekivalo da će biogoriva dovesti do ogromnog rasta cijena prehrambenih sirovina (i krčenja šuma, klimatskih promjena…), cijene sirovina su pale! Kamen temeljac europske prometne i klimatske politike pokazao se pogrešnim pa se zato sada u EU svjesno zatvara oči pred ogromnim količinama korištenog kuhinjskog ulja i destilata palminog ulja iz Jugoistočne Azije koje se uvozi u EU. 

Zeleniji promet?

Licemjerna i nestručna politika DG Energya ne uspijeva postići zacrtane ciljeve u zelenom prometu. S obzirom na to da je postavljeni cilj od 10%, teško dosežan, cijela EU ima novu mantru: korištenje zelene električne energije u prijevozu. EU direktivom povećani su faktori kojima se množi električna energija iz obnovljivih izvora potrošena u cestovnom prijevozu (s 2,5 na 5) i željezničkom prijevozu (1 na 2,5). Dakle, kad već ne može praksa, uključi se matematika. Statistika trpi sve, glavno da je brojka na kraju dobra. EU-ova vizionarska politika temeljena na vjerovanju da će zelena električna energija čudesno riješiti sve energetske i okolišne probleme današnjice i budućnosti (koja će biti sve toplija i opasnija) je iluzija, katkada 'greenwashing'. 

Iz energetske uravnilovke ne može se iluzijama, niti postojećim tehnološkim rješenjima koja su nerijetko neekonomična po sadašnjim cijenama energije. Do istog ili sličnog rezultata može se doći različitim metodama i multisektorskim mjerama u poljoprivredi, prometu, zaštiti okoliša i energetici kombinirano, za čim se u nas ne poseže jer politika nema pojma. Zbog toga fosilni izvori u Hrvatskoj neće tako lako završiti u zapećku povijesti kao što se to propagira.