Je li ekonomski isplativo umjesto asfalta na dijelove cesta postaviti fotonaponske panele, dobro ih zaštititi debljim staklom i iz njih proizvoditi električnu energiju? Sudeći prema nekim do sada provedenim projektima, odgovor je negativan. Evo kakvi su rezultati. Prije samo četiri godine u SAD-u je provedena iznimno uspješna crowdfunding kampanja za takav tada vrlo hrabar koncept, zahvaljujući kojoj je privučeno čak 2,3 milijuna USD. U međuvremenu u svijetu je izvedeno dosta projekata usprkos skepsi. Takvi koncepti u SAD-u su poznati pod nazivom 'Freeking roadway', Nizozemci i Francuzi nazvali su ih 'Wattway', a Kinezi 'Pavenergy'. Naime, problem je u tome što paneli postavljeni u ravnini sa zemljom nemaju dobar nagib i ne prate kretanje Sunca te mogu biti izloženi sjeni, a samo pet posto zasjenjenja na panelu može dovesti do upola manje proizvodnje. Također, paneli su izloženi prljavšini i prašini i za njih je potrebno daleko deblje i otpornije staklo nego za konvencionalne panele koji se postavljaju na građevine, a to također limitira količinu svjetla koju mogu apsorbirati. S obzirom da oko njih ne cirkulira zrak paneli će se neizbježno više zagrijavati, a za svakih jedan stupanj Celzija iznad optimalne temperature gubi se 0,5% učinkovitosti. Dakle, njihove performanse su vrlo snižene, no pitanje je koliko i koliko cijela ta priča košta? 

Jedna od prvih solarnih cesta je ona u Tourovre-au Percheu u Francuskoj koja ima maksimalnu snagu 420 kW i pokriva 2.800 m2 što je koštalo pet milijuna eura što je trošak od 11.905 eura po instaliranom kilovatu. Očekivala se proizvodnja 800 kWh dnevno, no nedavni podaci kažu da proizvodi tek upola manje (409 kWh/dnevno) ili 150.000 kWh godišnje pa proizlazi da cesta te površine može energijom opskrbiti tek 40-ak kućanstava dnevno, a faktor iskoristivosti je tek 4%. Za usporedbu, fotonaponska projekt Cestas, snage 300 MW napravljen 2015. u blizini Bordeauxa, koji pokriva 250 ha površine koštao je 360 milijuna eura ili 1.200 eura po instaliranom kW a generira tri puta više električne energije i ima faktor iskoristivosti od 14%. Ključ je u tome što su solarni paneli brižljivo postavljeni da optimalno „žanju“ sunčevu energiju. 

U SAD-u je tvtka Solar Roadways razvila projekt solarne autoceste s FN panelima, uključujući senzore i LED svjetla koja upozoravaju vozače na opasnost (npr. životinju na cesti), a cesta ima i podloge koje tope snijeg zimi. Neki od njihovih panela instalirani su na mali dio pločnika u Sandypointu u Idahu na površini od 13,9 m2 na jednom trgu, s instaliranom snagom panela od 1.529 kW. Trošak postavljanja po kW iznosio je 27.500 eura, dakle, više nego 20 puta u odnosu na FN elektranu Cestas u Francuskoj! Solar Roadways su procijenili da će po jednoj milji LED svjetla trošiti 106 MWh, dok će paneli proizvoditi 415 MWh, što smanjuje učinkovitost ceste, a ploče koje griju podlogu vuku 2,28 MW po 1,6 kilometra. Dakle, njihovo korištenje će za samo šest dana potrošiti svu energiju koju proizvedu solarni paneli. Podaci Sandypointove instalacije koja je u šest mjeseci proizvela 52.397 kWh ili cca 104,8 kWh godišnje dovode do procjene o faktoru iskoristivosti od samo 0,782%. Ipak, iako su iskustva uglavnom negativna političari ne odustaju tako lako od promo-projekata koji dobro izgledaju u medijipa ali je primjerice francuska ministrica zaštite okoliša nakon samo 18 mjeseci morala priznati fijasko ruralnog projekta u Bellevignyu, gdje je FN cesta uklonjena. Novih projekata ipak još uvijek ima iako brojke baš „ne štimaju“, odnosno ne pokazuju isplativost. Urbane sredine premrežene su cestama, no iz prethodno navedenih podataka jasno je da stavljati solarne panele u asfalt nema puno smisla, posebno kada nije iskorišten ogroman potencijal solara na krovovima. No rješenja stavljanja fotonaponskih elektrana na šire nadvožnjak iznad autoceste, ili čak solarnih „krovova“ koji štite cestu od atmosferilija i smanjuje buku vrijedi istražiti.