Pitanja energetske sigurnosti i opskrbe energijom od iznimne su važnosti za funkcioniranje čitave Europske unije. Posljednji događaji vratili su energetsku sigurnost na vrh dnevnog reda vanjske politike EU. Rat u Ukrajini i kriza u dijelovima Bliskog istoka poklapaju se s mnogim današnjim globalnim izazovima energetske sigurnosti, zbog čega mnogi dijele moje uvjerenje kako je SADA trenutak kada Europa mora biti ujedinjena u suočavanju s tim izazovima. Nakon privremenih prekida isporuke plina na zimu 2006. i 2009. godine i uz krizu u Ukrajini u 2014., došlo je vrijeme za suočavanje s vrlo neizvjesnom situacijom na globalnom tržištu. Energetska unija, kao jedan od ključnih političkih prioriteta Junckerove Komisije, neizostavan je korak na putu prema dovršetku uspostave jedinstvenog energetskoga tržišta te reformi proizvodnje, prijevoza i potrošnje energije u Europi - jedini i pravi odgovor na globalne promjene. Početkom ovog mjeseca imao sam priliku sudjelovati na interparlamentarnom seminaru „Energetska sigurnost, energetska učinkovitost i povezanost sa zapadnim Balkanom i Turskom“ u Ankari, kao jedini predstavnik Vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta. Sretan sam što sam mogao razmijeniti mišljenja s brojnim stručnjacima ovoga područja, među kojima je bio i ministar za energiju i prirodne resurse turske vlade Taner Yildiz.

Mnogo toga treba nadograditi u sustavu obzirom na geopolitičke izmjene, zbog čega trebamo još bliže i efikasnije surađivati. Stoga svaki energetski projekt koji Hrvatska razvija, nadilazi nacionalne okvire i imat će utjecaja ne samo na regiju već i cijelu Europu. Naša sigurnost je ujedno i sigurnost naših susjeda ne samo zbog energetske ovisnosti o vanjskim dobavljačima koji u zadnje vrijeme djeluju isključivo u svojem interesu, ne zajedničkom, već i zbog jakih spona na različitim razinama između nas i naših partnera. U ovakvoj novoj situaciji, treba gledati šire od hrvatskih granica i usmjeriti svoju pomoć susjedima. Upravo izgradnja LNG terminala na otoku Krku predstavlja stvaranje energetskog čvorišta za opskrbu ukapljenim plinom srednje Europe, ali i šireg područja. Davanje prioriteta tom projektu u Hrvatskoj će omogućiti stvaranje tržišta za opskrbu plinom u slučaju prekida opskrbe iz Rusije, koja postaje sve nesigurnija. Bezrezervnu podršku izgradnji ovog projekta ovog je tjedna pružio potpredsjednik Komisije i povjerenik za energetiku Maroš Šefčović, tijekom naše razmjene mišljenja u Strasbourgu. Naglasivši kako je LNG jedan od budućih projekata koji je važan za ostvarenje 'Europske energetske unije' i odgovor na mnoge dileme koje trenutno postoje, Šefčovič je, nakon podrške koja nam je već otprije stigla iz Amerike, dao Hrvatskoj dodatan vjetar u leđa da postane važno regionalno energetsko čvorište. Naravno, mnoga pitanja nam još predstoji zatvoriti, prvenstveno ona vezana uz infrastrukturu i financije, no nedavni plinski stres test pokazao je kako je što prije potrebno pronaći rješenje koje ne podliježe utjecaju prekida opskrbe plinom, a LNG terminal upravo to jest: fleksibilan projekt koji može odgovoriti na bilo kakvu nestašicu plina. EU uvozi 53 % energije koju troši. Ovisnost o uvozu energije odnosi se na prirodni plin koji je gotovo 70 %, te sirove nafte oko 90 %. Među zemljama koje su naši pouzdani partneri ili koje su u čekaonici za ulazak u EU, slika je ovakva: za Srbiju i Crnu Goru ovisnost o uvozu plina iznosi do 70 %, za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju 100% , a za Tursku koja je ključni igrač u energetskom tranzitu: 98%! Srbija, Makedonija i BiH mogu kao zemlje koje koriste plin biti pogođene poremećajima u opskrbi plinom budući je Rusija glavni dobavljač plina a njihovi nacionalni kapaciteti ograničeni. S druge strane Crna Gora, Kosovo i Makedonija koje nemaju tržište niti potrošnju prirodnog plina, ne podliježu utjecaju prekida opskrbe plina.

Potražnja za energijom povećat će se za 27% do 2030. godine, što će povećati pritisak na cijene energenata i učiniti globalnu konkuretnost još žešćom. Suradnju s Turskom kao potencijalnim dobavljačem za EU u narednim godinama, treba dalje razvijati s ciljem napretka prema povezanosti i integraciji energetskih tržišta. Turska je poboljšala sigurnost opskrbe Unije surađujući na tri projekta u sklopu Južnog koridora: plinskom konzorciju Shah Deniz II, Trans-anatolijskom plinovodu (TANAP) i Trans-jadranskom plinovodu (TAP). Premda, u trenutnoj geopolitičkoj krizi s Rusijom, Turska nije u potpunosti usklađena s vanjskom politikom EU i njezinom energetskom dimenzijom. Potrebno je i dalje sustavno raditi na integraciji europskog energetskog tržišta koja se temelji na regionalnom pristupu te poticati izgradnju infrastrukture koja nedostaje, kako bi se zaustavilo eventualnu buduću izolaciju država članica iz europske mreže plina i električne energije. Važno je znati da je za slobodno kretanje energije potrebno snažno regionalno partnerstvo. Kao članice Europske unije svi se mi i dalje učimo govoriti „jednim glasom“, u onim područjima koja su od nacionalnog interesa, a energetska sigurnost to svakako jest. Svi koji žele biti dio Unije, zemlje koje su izrazile snažnu volju za ulazak ili su u procesu pridruživanja, trebaju je snažno podržati u tim naporima.