Postali ste zamjenski član u parlmentarnom Odboru za industriju, istraživanje i energiju (ITRE), na kojem se kreiraju politike u energetici. U kojem smislu Hrvatska može profitirati od vašeg statusa?

U Hrvatskoj se vodi rasprava oko nove energetske strategije a ja sam uključen u kreiranje zakonodavstva u energetskom sektoru pa mislim da bi bilo mudro iskoristiti poziciju koju Hrvatska može dobiti u tom odboru. Čini mi se da Hrvatska dosta luta oko toga kako bi trebala izgledati njezina politika pa preko mene bar može dobiti ispravnu informaciju u kojem smjeru ide europska energetska i klimatska politika i kako se Hrvatska prema svojim raspoloživim potencijalima tome može najbolje prilagoditi, ne stvarajući prepreke pojedinim tehnologijama pa čak i kroz krive statističke podatke onemogućavati razvoj obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj. Pritom mislim da je 2015. Hrvatska sa 17% udjela potrošnje obnovljive energije preko noći skočila na 28% jer je uključena biomasa koja je statistički bila računata na drugačiji način.

Insinuirate da tu nešto nije kako treba?

To je službeno objavio Eurostat u veljači 2016., podatke je dobio od Hrvatskog zavoda za statistiku, a sve izjave dužnosnika do tada su bile da je Hrvatska po potrošnji energije iz OIE na 16-17%. Te podatke moralo je verificirati Ministarstvo gospodarstva, no sve koje sam pitao iščuđavali su se odakle brojka o 28%. Nevjerojatno je da statistička pogreška iznosi 10%, to ne vjeruje ni Europska komisija. Stvar je navodno u tome da je prije toga bila uključena samo drvna biomasa za koju su ispostavljeni računi o trgovanju, a jako puno građana za energetske potrebe koristi svoju privatnu šumu. Ne dovodim u pitanje da se to moglo dogoditi i da je usvojena neka druga metodologija. I neke druge države su radile statističke korekcije, ali od dva-tri posto, ne 10%, a treba uzeti u obzir i o kojoj količini energije se radi. Skočiti 10% u ukupnoj potrošnji je malo previše za tri mjeseca, kao i da je ta statistička pogreška bila tako velika. To je malo zabrinjavajuće.

Nova vlast je najavila izradu nove energetske strategije. S obzirom na EU smjernice, na čemu bi trebao biti baziran niskougljični razvoj, s obzirom na specifičnu situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska? Treba li odustati od pojedinih fosilnih energenata?

Trebalo bi promatrati neke europske politike koje trenutačno nastaju, a definiraju razdoblje 2020.-2030. Europska komisija šalje jasnu poruku državama članicama da su jako zanemarile korištenje obnovljivih izvora energije za grijanje i hlađenje, a to su dizalice topline, geotermalna postrojenja, korištenje sunčeve energije za pripremu tople vode i grijanje. Spominje se promjena goriva s plina na biomasu, ali pritom mislim na pelete, a ne ogrjevno drvo. Mi glavninu peleta izvozimo, a ne proizvodimo ih iz drvnih ostataka već iz zdravog drveta, što će vjerojatno vrlo brzo biti zakonom zabranjeno. Osim toga, operatore distribucijskog sustava bi trebalo pripremati da učine mrežu dostupnom individualnim proizvođačima električne i toplinske energije i energetskim zadrugama, kao i manjim gradovima i općinama. To su ukratko poruke zimskog energetskog paketa. Cilj europske energetske politike i buduće hrvatske energetske strategije bi trebao biti da u konačnici energija za građane bude jeftinija. Kada se isplate kapitalni troškovi u postrojenja, energija će biti jeftinija jer je energent dostupan i jeftin. Ako govorimo o domaćoj biomasi, mi smo ti koji joj možemo kontrolirati cijenu, ne OPEC, Trump ili Putin, a kroz tu cijenu možemo imati skrivenu subvenciju.

Obnovljive izvore energije treba nekako i financirati. Svjedoci smo da su isplate poticaja proizvođačima počele opterećivati krajnju cijenu energije. Kako to riješiti?

Imali smo ogroman upad u sustav poticaja - zašto nitko ne proziva HEP što je njegova visokoučinkovita kogeneracija ušla u sustav poticaja, što godišnje košta 300 milijuna kuna? Još uvijek važeća direktiva o energetskoj učinkovitosti spominje poticanje visokoučinkovite kogeneracije snage do 10 MW. Tko je u Hrvatskoj odgovoran što je HEP ušao u sustav poticanja s 200 MW? Netko je propustio u naš zakon staviti ograničenu snagu kogeneracije. U EU nema primjera poticanja komercijalno isplative visokoučinkovite kogeneracije. To bi se u inozemstvu proglasilo davanjem državne potpore, osim toga takvu elektranu mogao bi izgraditi i privatnik i tražiti poticaje. Netko bi mogao staviti taj slučaj na Europski sud, jer Hrvatska nije pravilno interpretirala Direktivu o energetskoj učinkovitosti u svoje zakonodavstvo. Njezin cilj je bio što više malih kotlovnica zamijeniti s kogeneracijama.

Davor Škrlec na polovini je mandata u Europskom parlamentu. Član je proširenog odbora i savjetodavnog tijela EUFORES-a, član je European energy foruma, a nedavno je kao predstavnik grupacije Zelenih/ESS-a postao i zamjenski član jednog od 67 članova najvažnijeg Odbora za industriju, istraživanje i energiju (ITRE). To je najutjecajniji odbor u Europskom parlamentu, a nadležan je za svo zakonodavstvo koje se tiče industrije, energetike i istraživanja, dok nadležnost za telekomunikacijski sektor dijeli s Odborom za unutarnje tržište i zaštitu potrošača. Preko ITRE-a raspravlja se o digitalizaciji industrije kako bi postala globalno konkurentnija, a na dnevnom redu su i zakonodavne i ostale aktivnosti za male i srednje tvrtke, kao i kreiranje dugoročnih politika u sva tri segmenta. ITRE ima podijeljenu nadležnost oko kreiranja energetskih politika s Odborom za okoliš, javno zdravlje i sigurnost hrane (ENVI), u sklopu kojeg se raspravljaju klimatske politike, a kojeg je Škrlec punopravni član. Osim u ITRE-u Škrlec je zamjenski član i u Odboru za regionalni razvoj (REGI), gdje može utjecati na to kako se projekti financiraju.

Kako bi komentirali dosadašnji razvoj obnovljivaca u Hrvatskoj?

Radilo se klijentelistički. Dakle, sa svakom promjenom vlasti mijenjale su se tarife i kvote, ovisno o tome tko je iz nekog sektora obnovljivih bio bliže vlasti. Tako možemo vidjeti da je na početku kada su krenuli poticaji, najveća suma bila predviđena za geotermalnu energiju, ali iz nekog čudnog razloga projekti nisu realizirani. Zatim se išlo na poticanje vjetroelektrana i nešto manje Sunca. Može se vidjeti i tko ima najviše bioplinskih postrojenja u Hrvatskoj. Statistika vrlo jasno može pokazati kako se pomoglo određenim proizvođačima. Znalo se da pada cijena opremi i Ministarstvo gospodarstva je i prije 2012. lako moglo korigirati poticaje na jednogodišnjoj ili polugodišnjoj razini i tada bi upadi u sustav poticaja bili puno manji. Država je s druge strane održavala socijalni mir tako da nije povećavala naknadu koju plaćaju potrošači. Tako su nositelji projekata ostvarivali ekstra profit. Kada sam došao u ministarstvo naglasio sam da trebamo definirati koliki profit im možemo dopustiti kroz korekcije cijene. To je poslalo negativnu sliku o tehnologiji, a zapravo je krivica u zakonodavcu. To je korupcija protiv koje bi se trebali boriti. Druga politička korupcija dogodila se u HERA-i. Ako je postojalo ograničenje od 400 MW za priključenje vjetroelektrana i ako je nezakonito mijenjan nacionalni akcijski plan kojim su se snižavale kvote za vjetar, zašto HERA u zadnjih mjesec dana 2013. izdaje dozvole za povlaštene proizvođače i odjednom imamo 800 MW potpisanih ugovora. Mi smo na FER-u dokazali da sustav može prihvatiti 800 MW, pa i više, jer vjetar ne puše jednako svugdje. Čak se pokazalo da bi tehnički bilo moguće prihvatiti 2,5 GW vjetra, no pitanje je cijene priključka. Bar pola od toga Hrvatska bi mogla do 2020. primiti u elektroenergetski sustav. HERA je izdala i dozvolu za kogeneraciju, a uopće je ne spominje. Ona je trebala regulirati tržište, a napravila je veliki nered.

Kako sada popraviti stanje?

Europska komisija je poručila da ne treba retroaktivno smanjivati tarife i destimulirati priključke, što je napravila Španjolska. Država bi trebala maknuti HEP iz sustava poticaja i priznati pogrešku. Mislim da građani ne bi trebali plaćati nečiju korupciju. Bez pregovora s vlasnicima projekata ne bi se smjelo smanjivati poticajne tarife jer se riskiraju izgubljeni sudski sporovi. Trebalo bi gledati kako financijski opteretiti one koji sada ostvaruju ekstra zaradu, uvođenjem ciljanog poreza na dobit.

Projekti u obnovljivcima u Hrvatskoj jako su opterećeni visokim troškovima kapitala, što destimulira ulaganje. Mnogi ne zarađuju tako puno, uvođenjem premijskog modela priča se dodatno komplicira, a neki projekti bi mogli postati neisplativi. Kako adresirati taj problem?

U Bruxellesu smo istaknuli da neke članice eurozone, ne samo Hrvatska, već i Rumunjska i Bugarska, imaju veći trošak kapitala za iste tehnologije nego u Njemačkoj ili Francuskoj i da Komisija o tome treba voditi računa, ako govorimo o zajedničkom unutarnjem tržištu. Kad je riječ o kamatama na kredite, za to ne treba kriviti samo zaduživanje države već i premiju na politički rizik i nestabilnost Vlade, jer svima izvana je jasno da se akti nižeg reda kroje prema pojedinim interesnim skupinama na vlasti. Bilo tko tko želi dati kapital ili investirati želi se osigurati od moguće štete. Osim toga, trošak priključka trebao bi biti jednak u Hrvatskoj kao i u Njemačkoj, a države bi trebale ulagati u operatore distribucijskog sustava da budu u stanju priključiti «prosumere».

Kakav je pogled EU na korištenje plina?

On je okolišno najprihvatljivije gorivo, jer su emisije CO2 manje za 40%, a manje su i emisije sitnih čestica. Treba uzeti u obzir diversifikaciju opskrbe i LNG, primjerice u EU se puno priča o plinu u ciparskim vodama i njegovom korištenju. Nužna je sinergija između HEP- i INA-e u Rijeci kako bi se stara TE Urinj prenamijenila u visokoučinkovitu kogeneraciju na plin. To je najbolja i najisplativija lokacija za plinsku elektranu u Hrvatskoj. TE na Perući nije dobro rješenje jer nema rješenja za toplinski konzum. Osim toga, plin zbog okolišnih razloga ima budućnost u pomorskom prometu - mi ćemo u dogledno vrijeme morati svoju flotu trajekata prebaciti na korištenje prirodnog plina i trebat ćemo definirati luke kao opskrbne centre za brodove. Također, plin treba zauzimati značajno mjesto u strategiji za alternativna goriva. Izborili smo se da hrvatske autoceste uđu u TENT mrežu, a na njoj trebaju biti punionice za UNP i za električna vozila. Osim toga ne treba zaboraviti plin koji će trebati proizvoditi iz biorazgradivog otpada i koji će nakon pročišćavanja moći biti utisnut u plinsku mrežu. To je dio strategije postupanja s otpadom.

Da, Hrvatska je primjerice u svom Nacionalnom programu ruralnog razvoja, (čije donošenje je preduvjet za povlačenje novca iz bogatih EU fondova za ruralni razvoj op.a.) potpuno marginalizirala korištenje obnovljivih izvora energije, što je jako loše. Ministarstvo poljoprivrede je u programu najveći naglasak stavilo na mogućnosti kupovanja poljoprivredne opreme, a ne na poticanje udruživanja i posredno osnaživanja poljoprivrednika. Tu je postojao potencijal za obnovljivce, energetsku učinkovitost. Hrvatska može kroz Strategiju pametne specijalizacije provući i novac za napredne tehnologije. Niše postoje u programima kohezijske politike, trebalo se informirati u Europskoj komisiji. Ako na nacionalnoj razini nisu optimalno doneseni bazični dokumenti, nemoguće je privući novac iz EU fondova pa ni lokalne razine ne mogu prepoznati svoju priliku.

Kako bogate članice koriste EU fondove?

Imao sam prilike posjetiti pročistač otpadnih voda u Strasbourgu. Kroz program Life+ financirali su projekt kojim su željeli ispitati kako iskoristiti proizvedeni deponijski bioplin kako bi ga pročistili u biometan i utiskivali u plinsku mrežu grada. Novac su iskoristili za istraživanje najbolje tehnologije, izradu pilot postrojenja, analizu plina… Za projekte i istraživanja tranzicije u čistiju energetiku može se dobiti novac. Treba se pitati zašto Velikogoričani skupo plaćaju grijanje, a grad im leži na geotermalnim izvorima. Interesi gradova ne moraju biti identični interesu HEP-a i tu nastaje problem kod ostvarenja koncepta pametnih gradova. HEP ne može dobiti novac iz fondova, ali kada bi gradovi postali suvlasnici svoje toplinske mreže moglo bi se doći do dijela kapitala iz EU fondova i EIB-a za izmjenu magistralne mreže toplinskih sustava kako bi se smanjili gubici, ili bi možda koristili drugačija rješenja za grijanje. Pitanje je kakva je komunikacija između HEP-a i gradova.

Ministar Slaven Dobrović bio je suočen s brojnim kritikama vezano za Plan gospodarenja otpadom i zbog usporavanja gradnje Centara za gospodarenje otpadom. Kako gledate na njegovu politiku?

Dobrović pokušava spašavati državu da ne plati penale jer ne poštuje vlastite zakone u odvajanju otpada. Prvo ćemo početi plaćati penale za nesanirana odlagališta, jer do kraja 2018. moramo imati sanirana sva odlagališta. To će puknuti. Komisija vrlo dobro poznaje stanje u Hrvatskoj i polovinom 2019. zatražit će objašnjenje zašto nije ostvarila te ciljeve i procijenit će na osnovu toga da li smo na dobrom putu i kasnimo, ili se radi o kontinuiranoj opstrukciji europska politike i tužit će nas Europskom sudu. Dakle, imamo šanse da se izvučemo, a penali će ovisiti o težini prekršaja i plaćaju se iz državnog proračuna po danu, sve dok situacija ne bude riješena. To su kazne od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća eura po danu. Komisija ne dozvoljava spaljivanje dok se ne ispoštuje hijerarhija postupanja s otpadom.