Novi Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (OIEVK) upućen je iz Vlade u Sabor, a reakcije struke na završni prijedlog koji se „brusio“ od ožujka variraju od umjereno optimističnih pa do skepse, rezignacije i razočaranja. Dakle, čini da ni ovaj krovni zakon nije sasvim dobar ali ni sasvim loš, već je istina vjerojatno negdje u sredini, ovisno o interesima onoga tko ga ocjenjuje. Činjenica je da novi krovni zakon donosi uistinu velike promjene za sektor – njime su pokriveni i novi i stari projekti, uvode se natječaji za pravo građenja na državnom zemljištu, manjim i srednjim proizvođačima koji nisu u sustavu poticaja se omogućava da svoje viškove prodaju svom opskrbljivaču, a umjesto feed-in sustava uvodi se sustav premijskih cijena, što je zapravo europski način da se OIE približe tržištu. Također, proizvođači u sustavu poticaja ući će u EKO bilančnu skupinu s ciljem uravnotežavanja elektroenergetskog sustava. O tome kako gledaju na novi zakon razgovarali smo s Ivanom Šimićem, developerom vjetroelektrana iz tvrtke CEMP, Edom Jerkićem, konzultantom i upraviteljem Zelene energetske zadruge, Ljubomirom Majdandžićem, predsjednikom HSUSE-a i velikim promotorom fotonapona, Markom Nuićem, koji razvija projekte u tvrtki Adriasol, Mislavom Kircem iz UNDP-a te s jednim opskrbljivačem električnom energijom koji je želio ostati anoniman.

Konzultant i upravitelj Zelene energetske zadruge Edo Jerkić smatra da Zakon o OIEVK nije idealan, već je „dovoljno dobar u odnosu na ono što imamo danas“. Po njemu novi zakon donosi kompliciraniji, ali ipak uređeniji sektor obnovljivaca nego onaj koji sada poznajemo. Jerkić drži da je u odnosu na prvobitni prijedlog koji se u javnoj raspravi pojavio ranog proljeća završna verzija ipak bolja i usklađenija sa svim akterima u sektoru. Kao jedan od bitnih problema koji bi trebalo riješiti, a još nije adekvatno adresiran je problem tehničkih kvota za priključenje projekata, za što su zaduženi HOPS i HEP ODS. „Paralelno s ovim zakonom trebale su biti donesene izmjene Zakona o tržištu električne energije kojima bi se to riješilo, međutim to još nije bilo na Vladi. Svatko tko bi htio graditi ne bi trebao imati tehničke barijere, već samo financijske jer s njima se lakše nositi“, ističe Jerkić. Naime, u odnosu na zadnju verziju zakona koja je bila predočena javnosti u članku koji je trebao regulirati tehnički pristup mreži dodana je formulacija koja to pitanje ostavlja otvorenim.

Ivan Šimić iz tvrtke CEMP kaže da sektor obnovljivaca ni do sada nije bio adekvatno zakonski uređen, te ne očekuje da će novim Zakonom o obnovljivim izvorima biti napravljen neki značajan investicijski iskorak. Pravi opseg promjena bit će poznat tek kada se donesu svi prateći akti uz ovaj zakon, naglasio je. „Hrvatskoj u obnovljivcima nedostaje razvojna komponenta i ne vidim da će se primjenom novog zakona dogoditi išta revolucionarno. Ovaj zakon mogao bi čak zacementirati sadašnji izostanak razvoja u sektoru. Naša zemlja nema novaca ni za isplate poticaja prema feed-in sustavu pa ne vidim da će novca biti za premije koje se predviđaju za nove projekte. Zbog toga mislim da je rješenje u tome da ne treba davati poticaje za proizvodnju već treba poticati proizvodnju i potrošnju energije na lokalnoj razini. Treba poticati projekte u razvojnoj fazi, a ne proizvedenu energiju“, smatra Šimić.

On drži da su natječaji za pravo građenja na državnoj zemlji promašaj. Prema njegovom iskustvu ni jedan developer u Hrvatskoj do sada se nije susreo sa situacijom da želi graditi proizvodno postrojenje isključivo na državnoj zemlji, najčešće je to kombinacija parcela u državnom i privatnom vlasništvu. Zato se Šimić pita kako da se postavi developer kojem na nekoj lokaciji treba samo 500 m2 državnog zemljišta, a ostale parcele imovinsko-pravno je riješio s privatnim vlasnicima. „Zar će se u takvom slučaju natječaj raspisivati za sitne komadiće zemlje?“, pita se Šimić. Po njemu varijanta s natječajem za OIEVK na državnoj zemlji imala bi smisla samo kada bi država nudila na natječajima „ključ u ruke“, velika zemljišta posve vlasnički, katastarski i gruntovno čista, u koncesiju, uz uvjet da na natječaju propiše sve uvjete za razvoj projekata, pa neka pobijedi najbolji. Tada bi to po njemu bio tržišno orijentiran pristup koji bi privukao investitore i koristio državi.

Zanimalo nas je i kako struka gleda na činjenicu da će proizvođači zelene energije s instaliranom priključnom snagom od 500 kW svoje viškove moći prodavati svojim opskrbljivačima po 10% nižoj cijeni od one po kojoj kupuju struju od opskrbljivača. Inicijalni prijedlog bio je da ta cijena čak 20% niža od kupovne cijene, no to je ipak uočeno kao nepravedno i korigirano je na bolje. Treba naglasiti i da zakon ostavlja mogućnost da opskrbljivač zelenu energiju preuzme i po povoljnijoj cijeni.

Jerkić smatra da će takva opcija umanjivanja vlastitih računa biti isplativa primjerice, onima koji energiju iz fotonapona proizvode i troše cijele godine i imaju instaliranu dizalicu topline, a investicija bi im se u Dalmaciji trebala pokazati isplativom za otprilike 10-ak godina. Isplativost mogu naći i projekti u turističkoj djelatnosti. Jerkić naglašava da opskrbljivači takvom proizvođaču mogu ponuditi i veću cijenu. Za to već postoji konkretan interes, jer je dobro imati zelenu energiju u portfelju, osobito ako je bazna a uz to može biti i dobar marketinški alat.

Za razliku od Jerkića, koji vidi dobru poslovnu priliku, posebno za zadruge, Šimić pak drži da je priča loše postavljena jer kažnjava proizvođača. CEMP-ovi pak izračuni pokazuju da će proizvođačima tek 30 do 40% tako isporučene energije biti plaćeno, dok bi ostatak mogli 'pokloniti' opskrbljivaču, što se događa i sada. UNDP je izračunavao isplativost prodaje viškova električne energije iz fotonapona snage 3 kW kod prosječne obitelji na kontinentu s potrošnjom od 250 kWh mjesečno. "Naša analiza je pokazala da vrijeme povrata te investicije bez potpore iznosi čak 21 godinu. Kada bi postojala potpora Fonda za energetsku učinkovitost od 40%, investicija bi se vratila za 13 godina, što pokazuje da cijela priča baš nije dobra za male sustave. Taj model može biti dobar za veće potrošače energije", kaže Mislav Kirac iz UNDP-a. On smatra da je dobro što ovaj zakon ostavlja poticanje feed-in tarifom za projekte do 30 kW, što će potaknuti energetsko zadrugarstvo, no još nije poznato kolika će biti kvota. Posebnost je naime sto će se projekti aukcijom natjecati za te potpore što je dobro.

Ljubomir Majdandžić razočaran je rješenjem i smatra da bi Hrvatska po uzoru na Njemačku trebala zadržati tarifni model za solare i nastaviti davati određenu poticajnu cijenu jer male kućne projekte je bez potpora teško pokrenuti. „S otkupnom cijenom 10% nižom od prosječne prodajne cijene fotonapon će potonuti do dna“, uvjeren je Majdandžić. Marko Nuić koji iz Adriasola kaže da je prosječni povrat investicije u fotonapon bez subvencija i dalje 14 do 15 godina, a kada bi se višak energije davao u mrežu to bi se proteglo na 30 godina, što je posve neisplativo. Hrvatska državna politika prema fotonaponu za Nuića i Majdanžića ostaje promašena, a obojica smatraju da bi država i elektroenergetski sustav imali velike koristi od čistog net-meteringa i tisuća solarnih krovova diljem zemlje.

Sve te kritike nam je uz uvjet da ostane anoniman komentirao jedan opskrbljivač električnom energijom koji drži da novi zakon nije tako loš, iako se može očekivati da će doživjeti izmjene kada se vidi gdje 'zapinje'. „Ocjene da se višak struje ne isplati prodavati opskrbljivaču su potpuno pogrešne i parcijalne, čista zamjena teza. Dolaze od onih koji ne razumiju kako funkcionira elektroenergetski sustav u cjelini i koji se tvrdoglavo drže sustava potpora za koji u Hrvatskoj jednostavno nema novaca. Treba kalkulirati sa strane businessa i razmišljati o otkupnoj cijeni. Ovaj zakon će pomaknuti velik broj projekata u fotonaponu kod svih koji su zainteresirani za tržišni pristup, a takvih ne manjka. Vidjet ćete, za dvije do tri godine pokazat će se da ćemo imati 200 do 300 MW novih solara“, smatra taj dobar poznavatelj sektora.

Jedna od novosti zakona je uvođenje EKO-bilančne skupine u koju ulaze svi proizvođači energije iz OIEVK u sustavu poticaja, koji ujedno dobivaju obavezu uravnotežavati svoju proizvodnju. Prema zakonu predviđa se da EKO bilančna skupina s radom započne početkom 2017. godine. Edo Jerkić kaže da je taj rok prilično „napet“, jer proizvođačima i HOPS-u neće ostaviti dovoljno prostora za provjeru uvjeta prognoziranja u svim sezonama. Šimić pak smatra da uvođenje EKO bilančne skupine nema smisla bez uvođenja i drugih bilančnih skupina u električnoj energiji, po uzoru na bilančne grupe koje već postoje u plinu. „Pitanje je može li ta naša bilančna skupina uopće funkcionirati kao takva. Kako sada stvari stoje postojat će samo jedna bilančna skupina, a drugu koja zapravo nije oformljena, će valjda ravnati HEP, pa je pitanje kako će ta druga bilančna skupina postupati prema „ekološkoj“. Još nije poznato tko će nabavljati energiju uravnoteženja, što će raditi HROTE i HOPS? Osim toga, nastat će problem kad netko od opskrbljivača bude želio otkupiti energiju od nekog od članova EKO bilančne skupine, a kako bi se to riješilo trebat će donijeti pravilnike i metodologije“, upozorava Šimić.

Opskrbljivači će zelenu energiju otkupljivati po znatno nižoj cijeni

Ovaj zakon donio je jednu veliku pozitivnu novost za opskrbljivače. Opskrbljivači električnom energijom koji imaju obavezu otkupa zelene energije novim zakonskim prijedlogom bit će donekle rasterećeni novom otkupnom cijenom koju do 2017. nastavlja regulirati država. Naime, danas je ta cijena prosječno visokih 70 eura po MWh, što je oko 30 eura iznad cijene na veleprodajnom tržištu. Sada će ta cijena biti određena samo za prijelazni period od godinu dana, a u novom zakonu stoji da bi ona cijelu iduću godinu trebala biti 55 eura po MWh. No, količina energije koju su opskrbljivači dužni otkupiti kontinuirano raste. Računa se da će ove godine trebati otkupiti 1,2 TWh zelene električne energije, a iduće godine to bi ukupno moglo iznositi 1,8 TWh, sukladno broju postrojenja koja će ući u sustav poticaja. Da se otkupna cijena zelene energije nije smanjila, to bi stvorilo značajan pritisak na ionako nevelike marže u opskrbi strujom, gdje bjesni velika bitka za velike kupce. No, po staroj logici, kad nekome svane, nekome mora pasti mrak. Iz otkupa zelene energije u fond HROTE-a godišnje se slijevalo oko pola milijarde kuna, a građani su zahvaljujući tome bili do sad pošteđeni velikih davanja za zelenu energiju. Iako neki misle da će i s ovom manjom razinom otkupnih cijena HROTE moći nastaviti isplaćivati poticaje, drugi smatraju da će naknada koju plaćaju građani za zelenu energiju morati porasti iduće godine sa sadašnjih 3,5 lipa po kWh na 5,0 lipa po kWh, kako bi bilo dovoljno novaca za poticaje. U svakom slučaju izvjesno je da će naknada građanima nastaviti rasti, a s njom i računi za električnu energiju.