Ukupna globalna ulaganja u energetske projekte padaju već treću godinu zaredom: u 2017. su iznosila ukupno 1,8 bilijuna dolara što je dva posto manje nego u 2016., navodi međunarodna agencija za energiju IEA. Najveći pad ulaganja od šest posto zabilježili su projekti proizvodnje električne energije. Razlog su smanjena ulaganja u nove projekte proizvodnje energije iz ugljena, nuklearne energije i hidroenergije, što je na kraju prevagnulo u odnosu na istovremeni blagi rast ulaganja u solarne elektrane. Ipak, ako se gleda ukupni omjer ulaganja po sektorima u 2017., proizvodnja i distribucija električne energije je sa 750 mlrd USD investicija i dalje vodeći sektor, a slijedi ga proizvodnja i distribucija nafte i plina za 716 mlrd USD investicija, sektor energetske učinkovitosti sa 236 mlrd USD ulaganja, dok sa 79 mlrd USD ulaganja daleko zaostaje proizvodnja i distribucija ugljena. U sektoru fosilnih goriva najviše je poraslo financiranje projekata istraživanja i proizvodnje nafte i plina za četiri posto na ukupno 450 mlrd USD, a očekuje se da će ove godine ulaganja porasti na 472 mlrd USD. To ne čudi obzirom na stalni blagi rast cijena nafte i plina koja takva ulaganja čine isplativim. Ali, iako su ulaganja u projekte proizvodnje nafte i plina porasla u 2017., ona i dalje iznose tek dvije trećine ulaganja iz 2014. Općenito, ulaganja u projekte cijelog sektora fosilnih goriva stabilizirala su se na ukupno 790 mlrd USD jer je spomenuti rast ulaganja u proizvodnju nafte i plina kompenzirao pad ulaganja u ugljen i ukapljeni prirodni plin (LNG). Glavni generator rasta investicija u proizvodnju nafte i plina su povećana ulaganja u američku proizvodnju nafte i plina iz škriljaca, dok u ostatku svijeta zapravo stagnira ili pada investiranje u konvencionalnu proizvodnu nafte i plina. IEA otkriva „zabrinjavajuću“ stanku u prijelazu na čistu energiju jer su u 2017. investicije u obnovljive izvore energije pale za sedam posto na 318 mlrd USD, a nastavak tog trenda očekuje se i u 2018., što prijeti realizaciji ciljeva vezanih za energetsku sigurnost, klimatske promjene i smanjenje zagađenja zraka. 

Divestiranje iz fosilnih goriva kao rješenje? 

Stoga na Zapadu ekološki aktivisti nude strategiju divestiranja (prodaje dionica) iz fosilnih projekata i kompanija kao učinkovito rješenje za financiranje prijelaza na čistu energiju. Taj pokret pod imenom DivestInvest je globalna mreža aktivista i analitičara čiji je cilj ubrzavanje tranzicije na čistu energiju smanjivanjem političke i financijske snage industrije fosilnih goriva. DivestInvest okuplja 985 institucionalnih investitora koji raspolažu sa 6,24 bilijuna dolara imovine i koji su objavili da se odlučno protive daljim ulaganjima u fosilna goriva. U srpnju 2018. Irska je postala prva zemlja u svijetu koja je potpuno odustala od ulaganja u fosilna goriva. Tada je Donji dom irskog Parlamenta usvojio zakon kojim se nacionalni investicijski fond vrijedan 10,4 mlrd dolara neće koristiti za investiranje u projekte povezane s fosilnim gorivima. Početkom ove godine njujorški mirovinski fondovi vrijedni 189 mlrd USD objavili su plan da u roku pet godina izađu iz vlasničke strukture kompanija koje se bave fosilnim gorivima. Ova najava slijedi slične akcije koje su ranije najavljene u Berlinu, Parizu, Kopenhagenu, Novom Zelandu i Sydneyu. Taj trend slijedi i 175 zaklada i brojne profesionalne udruge čiji članovi kupuju dionice na tržištu kapitala, kao na primjer liječničke udruge u SAD, Australiji i drugdje, ali i 138 organizacija različitih religija pa i papa Franjo podupire ovu inicijativu. Također, banke i osiguravajuća društva sve više prekidaju dalje financiranje projekata fosilnih goriva, posebice ugljena. Pokret DivestInvest sada traži da i institucionalni investitori moraju biti sukladni s Pariškim sporazumom, a ne samo vlade. Zadatak je stabilizirati zagrijavanje Zemlje na 1,5 do 2 stupnja Celzija iznad razine koja je bila u predindustrijskom razdoblju. Da bi se to postiglo, globalne emisije CO2 moraju sa sadašnje razine od 32 mlrd tona godišnje pasti na oko 7 mlrd tona do 2050., te u dodatnih 10-20 godina nastaviti padati na nultu razinu. Međutim, lani je IEA objavila procjenu da bi, ako dosadašnje energetske politike ostanu nepromijenjene, umjesto toga do 2040. emisije mogle porasti na 43 mlrd tona godišnje. Utoliko se više pokazuje koliko je važan zadatak smanjiti emisije CO2, a pokretači DivestInvesta su uvjereni kako su sa svojom strategijom divestiranja na pravom putu. 

Ima li boljih rješenja? 

Ipak, nisu svi pobornici zelene energije uvjereni u ispravnost ove strategije. Robert Pollin, američki profesor ekonomije i ko-direktor instituta za politička i energetska istraživanja Political Economy Research Institute (PERI) na University of Massachusetts u Amherstu je nedavno s kolegom Tylerom Hansenom proveo istraživanje o učinkovitosti strategije divestiranja iz fosilnih goriva na smanjenje emisija ugljika. Rezultati istraživanja upućuju da ova strategija nije učinkovita za smanjenje tih emisija niti će to postati s vremenom. Nakon analize organizacija uključenih u pokret DivestInvest i njihove investicijske snage, uočeno je da od njih gotovo 1.000 samo 15 najvećih investitora ima zajedno 5,9 bilijuna dolara ili oko 88% ukupno navedenog investicijskog kapitala u ovom pokretu. Međutim, osim spomenutih newjorških mirovinskih fondova, ostalih 14 najvećih investitora nije se obavezalo da će u potpunosti prestati investirati u dionice kompanija za fosilna goriva. Oni su deklarirali da će tek dio svog kapitala divestirati iz fosilne industrije, što se kreće u rasponu od 0,03% do ponekog postotka. Primjerice, Norveški mirovinski fondovi (bivši poznati Norveški naftni fond) divestirat će 9 mlrd dolara iz fosilne industrije. Čini se mnogo, ali ukupna vrijednost tog fonda je preko 890 mlrd dolara tako da će divestirati tek 1% svoje imovine. Pollin i Hansen razlikuju cjelokupni investicijski potencijal članica pokreta DivestInvest od njihovih proklamiranih preuzetih divesticijskih obveza. Tako ukupna razina njihovih aktualnih divesticijskih obveza iznosi tek 36 mlrd dolara ili oko 0,7% vrijednosti globalne privatne imovine fosilne industrije (koja vrijedi ukupno 4,9 bilijuna dolara). 

Ovo istraživanje otkriva i činjenicu da divestiranje uopće ne utječe na kretanje cijena i količine dionica naftnih ili ugljenjarskih kompanija na burzama. A onda divestiranje ne utječe negativno niti na mogućnost tih kompanija da dobiju kredite na financijskom tržištu koji su nužni za njihovo poslovanje. Naime, dok etički motivirani investitori divestiraju svoj kapital, tj. prodaju dionice kompanija iz fosilne industrije, uvijek ima mnogo onih koji su vođeni isključivo interesom za stjecanje dobiti. Stoga će mnogo njih htjeti zaraditi na tim dionicama dokle god im to bude financijski moguće, pa divestiranje samo po sebi neće ostaviti fosilne kompanije bez kapitala. Stoga Pollin predlaže drugačiji pristup, strategiju sve snažnijeg i bržeg regulatornog povećanja troškova poslovanja fosilnim kompanijama uz istovremeno regulatorno smanjivanje troškova za kompanije iz sektora zelene energije. Prema njemu, to će fosilnu industriju učiniti neisplativom i neprivlačnom za ulaganja pa će se investicijski kapital osloboditi za ulaganja u isplativiji sektor zelene energije.