Vlasnici zgrada koje su zaštićena kulturna dobra nisu oslobođene obveze energetskoga certificiranja, već će i kod takvih građevina provodit korake na poboljšanju energetske učinkovitosti u suradnji s konzervatorskom službom. Upravo je to odgovor  Ministarstva graditeljstva na pitanje o energetskom certificiranju nekretnina, odnosno stanova koji se nalaze u zgradama koje su zaštićeni spomenici kulture, kakvih je u spomeničkim jezgrama dalmatinskih gradova nemali broj, piše Slobodna Dalmacija.  Samo Gradu Dubrovniku na prvokup godišnje bude ponuđeno pedesetak takvih nekretnina, a i Županijskoj je skupštini dubrovačko-neretvanskoj na posljednjoj sjednici bilo ponuđeno šest nekretnina na prvokup. Tržište je slabo, mnoge se nekretnine, pa i one stare, za čiju je obnovu potrebna suglasnost i elaborat konzervatorske službe, prodaju već dulje vrijeme. Dočekale su tako početak 2014. i obvezu energetskog certificiranja prije oglašavanja prodaje. Prijašnji pravilnik o energetskom certificiranju isključivao je, naime, spomenike kulture, objekte prema zakonu upisane u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, no to više nije tako – i za spomenike valja izraditi energetski certifikat. U Ministarstvu graditeljstva dodaju da to vrijedi i za zgrade koje imaju posebnu ambijentalnu vrijednost, a za koje bi ispunjenje zahtjeva energetske učinkovitosti značilo neprihvatljivu promjenu njihova karaktera ili vanjskog izgleda u skladu s predviđenom spomeničkom zaštitom zgrade. Više nema takvih iznimaka pri certificiranju, jer i spomenici, ako se u njima živi i radi, troše energiju. Sve se gleda – Pri izradi energetskoga certifikata gleda se potrošnja energenata objekta; kakvi su zidovi, imaju li izolaciju, koliko je izvora topline, koliko ima izvora svjetlosti, vodokotlića, bojlera i slavina za vodu u kupaonici i kuhinji – objašnjava inženjer Ivica Hrdalo, jedan od prvih certifikatora u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, koji ovih dana ima pune ruke posla. Jedna od starih kuća koje se prodaju od lani jest i kuća Nedjeljka Neta Miloslavića u Čibači, u Župi dubrovačkoj. Rodna je to kuća hrvatskog legionara i pjesnika Pera Kojakovića, stoji na spomen-ploči na pročelju, a ovlašteni certifikator, inženjer Ivica Hrdalo, obavlja pregled kuće utvrđujući veličinu objekta za koji gospar Miloslavić, srećom, ima spreman arhitektonski elaborat izrađen radi prodaje. Također utvrđuje da je kuća sigurno izgrađena prije Drugog svjetskog rata, mjeri debljinu zidova i fotografira sve detalje. Važna je i prosječna potrošnja, kaže Hrdalo, pa stoga traži račune za struju i vodu, prosjek zimske i ljetne potrošnje. Iako bi prema pravilniku certifikatori trebali gledati prosjek računa u posljednje tri godine, unutar struke dogovoreno je da je za manje objekte, stanove i obiteljske kuće dovoljno prikupiti prosjek računa u posljednjih godinu dana. Magazin uz kuću ga ne zanima. – Za izradu energetskog certifikata važni su samo stambeni prostori koji se griju – tumači, a utjecaj vlasnika, koliko on troši i kako se ponaša, štedi li, drži li zimi otvorene prozore uz grijanje ili nepotrebno troši vodu, ne utječe na izradu certifikata za stan, piše Slobodna Dalmacija.