Povlačenje turske kompanije Caliskan iz krčke petrokemijske industrije Dioki – te sve financijsko-pravne posljedice koje iz njega proizlaze – po svemu sudeći, moglo bi prerasti u dosad najveći gospodarski skandal Kukuriku koalicije, piše Večernjak. Gotovo 40 milijuna kuna novca poreznih obveznika tako je potrošeno za isplatu plaća i sanaciju gubitaka privatnog poduzeća u kojem država ne posjeduje ni jednu jedinu dionicu. Proračunski novac uložen je temeljem državnog jamstva izdanog privatnom ulagaču u – pokazat će se danas – proceduri upitne legalnosti zato što prije toga nije ishođeno odobrenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja
Samom ulagaču – inače tvrtki bez ikakvih referencija u petrokemijskom biznisu – Vlada je jamčila otpis dugova Diokija prema javnim poduzećima i državi, posredovanje pri reprogramu dugova prema bankama te otkup zemljišta namijenjenog gradnji LNG terminala za najmanje 29,5 milijuna eura. Sve u svemu, Vlada se obvezala da kroz otpis dugova i otkup zemljišta u Dioki uloži oko 45 milijuna eura, dok je novi vlasnik trebao uložiti 20, od čega 15 u obrtni kapital i sirovinu za proizvodnju. Kako bi se taj dio novca ionako vratio kroz prodaju finalnog proizvoda, ispada da je Čaliskan Diokijevu omišaljsku industriju Dinu – u koju je samo tijekom posljednjih pet godina uloženo oko 50 milijuna eura – trebao platiti samo 5 milijuna. A i za tih 5 milijuna Vlada je izdala jamstvo, koje su Turci aktivirali prije svog povlačenja iz Diokija, vjerojatno nezadovoljni činjenicom da će za otkup zemljišta, umjesto dogovorenih 29,5 milijuna eura, HEP i Plinacro ponuditi manje od 20 milijuna. 
Epilog Vladine intervencije u Diokiju je porazan. Deset mjeseci i 40 milijuna kuna državnog novca potrošeno je, a proizvodnja u poduzeću nije pokrenuta, ulagači su se povukli, dubioze su još i veće nego što su bile, a stečaj – koji je Vlada deklarativno željela izbjeći – danas je najizglednija opcija. Doduše, novi su interesenti za preuzimanje Diokija umirovljeni general Ivan Čermak i njemačka investicijska kompanija Cassona, no i oni teško mogu jamčiti dugoročnu održivost Diokija. Nepovoljan odnos cijena Kompanijin pogon na Žitnjaku praktički je već otpisan zbog pada proizvodnje etana – plina koji je Dioki kao osnovnu proizvodnu sirovinu kupovao od Ine. Bez etilena koji se tamo proizvodio i budućnost Dine je, bez obzira na nova postrojenja, vrlo upitna. Jednostavno, industrija je trenutačno na sredini proizvodnog lanca. Kupuje poluproizvod (etilen) da bi ga prerađivala u polietilen i vinil-klorid-monomer – sirovinu za proizvodnju PVC-a. Ukratko, kompanija ne kontrolira ni sirovinu ni finalni proizvod pa njezino poslovanje ovisi o fluktuacijama tih dviju cijena. Pozitivno poslovanje u takvim okolnostima težak je zadatak u kojem je teško uspjeti bez podrške nekog od velikih globalnih igrača s iskustvom poslovanja u sektoru. Takav bi vlasnik Diokiju, odnosno Dini, omogućio da prebrodi period nepovoljnog odnosa cijena, a pritom završi započeti investicijski ciklus. No, takvog ulagača nema na vidiku – državnih 40 milijuna usprkos.