Treba li država ukidati članak 10. Zakona o privatizaciji Ine, u cilju usklađivanja s EU-regulativom o slobodi kretanja kapitala, kao što sugerira nacrt izmjena tog zakona koji smo objavili, ili se taj članak može modificirati na način da bude prihvatljiv, a da zaštiti interese države kao velikog a ranjivog dioničara u toj kompaniji?
Na to pitanje odgovor smo potražili od prof. dr. sc. Tamare Perišin, s Katedre za europsko javno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, koja je nositeljica kolegija "Pravo unutarnjeg tržišta EU", u sklopu kojeg predaje o "zlatnim dionicama" odnosno posebnim pravima.
Naime, europsko zakonodavstvo ne dozvoljava posebna prava u kompanijama u kojima je jedan od suvlasnika država, a to je upravo slučaj s Inom. Primjerice, pravo veta koje država ima u Ini u direktnoj je suprotnosti s upravljačkim pravima ostalih dioničara i načelom slobodnog kretanja kapitala u Uniji, pa se Hrvatska u sklopu predpristupnih pregovora obvezala uskladiti Zakon o privatizaciji Ine.
"Iz perspektive europskog prava nije bitno kakva će se nomotehnička intervencija napraviti u tekstu Zakona o nego samo da novi tekst i njegovi učinci ne budu protivni tržišnim slobodama EU. Na pitanje da li je neka odredba tog zakona protivna europskom pravu konačno može odgovoriti jedino Europski sud", kaže prof. dr. sc. Perišin za naš portal.
Iz dosadašnje prakse Europskog suda proizlazi da država, u pravilu, ne smije imati veća prava u nekoj kompaniji od onih koja proizlaze iz njenog udjela u vlasništvu tj. ne smije imati veća prava od onih koje bi imao drugi dioničar s jednakim brojem dionica. Takva veća prava se samo iznimno mogu opravdati, primjerice razlozima sigurnosti i ako je mjera proporcionalna. Dakle, glavno je pitanje ima li RH veća prava nego što bi imao drugi dioničar INA-e s istim udjelom. Ako ima takva veća prava, onda to mora opravdati, a ako to ne može opravdati, onda postoji povreda prava EU.
Kada država odluči privatizirati neku kompaniju, onda u njoj može samo zadržati ona prava koja odgovaraju njenom preostalom suvlasničkom udjelu.
"Samo iznimno je moguće opravdati potrebu države za posebnim pravima u privatnom trgovačkom društvu. Na primjer, Belgija je uspjela opravdati svoju zlatnu dionicu u plinovodu iz razloga osiguravanja opskrbe plinom u kriznim situacijama, ali je bitno da prava dana državi nisu bila široka te su se samo restriktivno smjela koristiti pa je zato Europski sud smatrao da je mjera proporcionalna", pojašnjava Perišin. Dodaje da Hrvatska svoje zakonodavstvo trebala uskladiti s pravnom stečevinom EU prije pristupanja Uniji. U slučaju da to Hrvatska namjerno ne napravi, neke članice EU možda ne bi bile sklone ratificirati pristupni ugovor. U ovom trenutku samo tri države členice još nisu ratificirale taj ugovor, a ulazak Hrvatske u članstvo u Uniji od 1. srpnja uprkos nekim važnim otvorenim pitanjima sa Slovenijom, smatra se formalnošću.
Naša sugovornica kaže da čak i ako bi Hrvatska uspjela postati članica EU bez da izmijeni sporne odredbe moguće je da bi Europska komisija odmah pokrenula postupak pred Europskim sudom. Ukine li Hrvatska posve članak 10. Zakona, koji štiti državne interese u Ini, oni ostaju regulirani Dioničarskim ugovorom, odnosno izmjenama tog ugovora, za koje je nepravomoćnom presudom potvrđeno da su donesene u koruptivnim okolnostima, te da je bivši premijer Ivo Sanader za to primio mito. Ta presuda još nije pravomoćna, a čak i da postane pravomoćna Hrvatska ne bi automatski došla u povoljniji položaj jer bi o valjanosti ugovora odlučivao sud koji bi bio vezan pravomoćnom presudom. "Eventualno postojanje kaznenog djela ne bi nužno moralo za sobom povući nevaljanost ugovora", upozorava Perišin.
Hrvatski slučaj s posebnim pravima u INA-i nije specifičan jer su i mnoge države članice EU prilikom privatizacije državnih poduzeća pokušavale zadržati svoj utjecaj u društvima od državnog interesa, kaže Perišin. Ponekad su izričito ograničavale prava investitora, primjerice propisale bi da jedan dioničar može maksimalno glasati s 20% temeljnog kapitala, a ujedno propisivale da je su za važne odluke potrebni glasovi koji predstavljaju 80% temeljnog kapitala, a ponekad su države baš za sebe nastojale zadržati velika upravljačka prava putem povlaštenih dionica tzv. zlatnih dionica. Time su države pokušavale istovremeno ostvariti dva cilja: napuniti proračun kroz prihod od prodaje velikog poduzeća, a ujedno zadržati velika upravljačka prava kao da su i dalje njegovi vlasnici.
Do sada je Europska komisija pokrenula nekoliko desetaka postupaka protiv takvih mjera država članica. Poznat je slučaj Volkswagen gdje su zakonom dana upravljačka prava njemačkoj državi Niedersaxen, a i samo Njemačkoj federalnoj vlasti; Ujedinjeno kraljevstvo je imalo zlatnu dionicu u poduzeću British Airport Authority koje je vlasnik nekoliko aerodroma, uključujući i londonski Heathrow a Belgija je imala zbog zlatne dionice u plinovodu, dok je Portugal imao zlatne dionice u Telecomu i u energetskoj kompaniji. Međutim, dogodilo se da su države tužene Europskom sudu koji je u svakom slučaju rekao da su zlatne dionice i slični režimi prepreka investicijama, odnosno da ometaju slobodno kretanje kapitala ili ga čini manje atraktivnim za privatne investitore. Stoga su takvi režimi pravilu protivni europskom pravu i sve države članice su morale izmijeniti svoje propise i prakse.