Prisilni, neočekivani brak Ine i HEP-a jedno je od rješenja koja su u optjecaju kao način ponovne nacionalizacije naftne kompanije, iako još nema ni približnih analiza što bi im taj brak donio. Dva su osnovna problema koja se pritom nameću: prvi je pitanje energetske strategije, a drugi – odakle milijarde kuna za takav pothvat. Prema naznakama koje dolaze iz Ministarstva zaštite okoliša i prirode, koje je naručilo izradu nove "Niskougljične energetske strategije", osnovna ideja toga dokumenta je u suprotnosti s planom stvaranja megakompanije HEP-a i Ine. Prema općenitim smjernicama koje su do sada izišle u javnost, energetska strategija zasnivat će se na napuštanju fosilnih goriva, ugljena, plina i nafte, u proizvodnji energije, te prelazak na obnovljive izvore. Slijedom toga, odustaje se i od gradnje novih termoelektrana. No, nije riječ samo o proizvodnji struje: energetska strategija predviđa i napuštanje nafte u prometu, za početak u javnom prijevozu, u kojem je cilj u sljedećih nekoliko godina povećati udjel struje na deset posto. Ono što Ina može, s druge strane, ponuditi jesu upravo plin i nafta. Kao što je to u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju potvrdio dr. Igor Dekanić, profesor na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, Ina bi mogla opet postati stup hrvatskoga gospodarstva ako bi se pristupilo obnovi rafinerija u Rijeci i Sisku, te ako bi uspjela povratiti izgubljene pozicije na području bivše države, gdje bi proizvode iz obnovljenih rafinerija mogla prodavati. Osim toga, preduvjet bi bila daljnja istraživanja i nova proizvodnja iz domaćih izvora. To se osobito odnosi na plin, čija je proizvodnja u zadnjem desetljeću pala s tri milijarde kubičnih metara do nešto više od milijarde i pol kubičnih metara, dok je proizvodnja domaće nafte pala za 30%. Dakle, u slučaju preuzimanja mađarskog udjela u Ini, HEP bi trebao ne samo financirati isplatu udjela, nego bi trebao poduprijeti i proces restrukturiranja i investiranja "težak" stotine milijuna eura, i to u procese kojih se država, kroz energetsku strategiju, namjerava odreći. Istodobno, HEP je kao kompanija zadnjih godina, kada su investicije u pitanju, u stanju hibernacije. Izmakle su mu milijarde kuna poticaja u obnovljive izvore, prije svega vjetroelektrane, što je prepušteno privatnicima, zaustavljene su planirane investicije u termoelektranu na ugljen u Plominu, a po novoj strategiji nema ni govora o elektrani na plin. U isto vrijeme, Hrvatska će, s obzirom da iz sustava zbog dotrajalosti izlazi cijeli niz termo-pogona, za tri godine proizvoditi četvrtinu struje manje nego danas, a ako se uzme u obzir gospodarski rast koji prati povećana potražnja za strujom, rezultat je još i gori. 
Obnovljivi izvori, s druge strane, još uvijek žive od poticaja i zato su još uvijek vrlo skupi, osobito za siromašnu zemlju kao što je naša. Kada se sve zbroji i oduzme, dolazimo do zaključka kako je Hrvatska na rubu energetskoga kolapsa. Odnosno, to znači i dugoročno sve lošiju financijsku sliku HEP-a, koji bi, istodobno, trebao stajati iza milijardi kuna potrebnih za oživljavanje Ine. Energetski kolaps mogao bi se izliječiti, ako je već kasno da bi se spriječio, kada bi HEP iskoristio svoju veliku dobit i povoljan kreditni rejting za žestoki investicijski ciklus – i uz uvjet da mu politika to dopusti državnom strategijom. U slučaju braka HEP-a i Ine treba zaboraviti na neki jači angažman HEP-a barem u razdoblju potrebnom da Ina opet stane na noge. Tu je riječ o godinama, ako ne i o desetljeću procesa čiji je rezultat krajnje neizvjestan jer ovisi o cijeni nafte, vrlo nepredvidljivoj. Neosporno je da je industrija nafte, s cijelom infrastrukturom koja je prati, državi potrebna, ali pitanje je koliko je održiva računica u koju ulazi i HEP, barem u uvjetima kada se energetsku kompaniju državnom strategijom želi ograničiti u onom što bi joj trebala biti osnovna svrha, a to je proizvodnja struje. Na kraju bi se moglo dogoditi da ostanemo i bez HEP-a i bez Ine, uz potpunu ovisnost o uvozu struje. Uvoz znači i skupu energiju.