Mađarska naftna kompanija MOL je nedavno poslala pismo hrvatskoj Vladi i Ministarstvu gospodarstva u kojem upozorava da je spreman zatražiti nadoknadu štete od Hrvatske zbog toga što država nikada nije preuzela Inin plinski biznis iako se još 2009. godine obvezala na to, piše Jutarnji list. Prema informacijama Jutarnjeg, MOL je zaprijetio da će tražiti najmanje dvije milijarde kuna obeštećenja jer smatraju da su toliko na gubitku zbog toga što Vlada nije ispoštovala dogovor o preuzimanju gubitaškog plinskog biznisa. U utjerivanju pozamašne svote MOL je navodno angažirao moćnu američku odvjetničku tvrtku. MOL, navodno, odštetu neće tražiti odmah, već tek ako propadnu pregovori s hrvatskom stranom o novom modelu upravljanja Inom ili ako ne budu zadovoljni ishodom pregovora. "Nije to ništa novo", komentirao je Mladen Pejnović, koji je zajedno s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom član Vladinog tima za pregovore s MOL-om.
Istaknuo je da je Glavni ugovor o plinskom poslovanju iz 2009., kojim je predviđeno izdvajanje Inine tvrtke Prirodni plin, ozbiljna stvar. "Znamo da su dobrim dijelom kompenzirane niže cijene plina za stanovništvo u jednom razdoblju. Riječ je o ozbiljnoj obvezi prema tom ugovoru. S druge strane, mislimo da tzv. ruska formula nije bila najpametnija, odnosno u tom trenutku tako se odvijao taj plinski biznis, a danas su cijene na europskom tržištu i u našem okruženju - ruska formula minus 20%. Ta situacija bit će predmet pregovora", rekao je Pejnović, prenio je Tportal. Pejnovićeva optika je vrlo zanimljiva utoliko što Glavni ugovor o plinskom poslovanju ima niz dvojbenih odredaba koje bi vrijedilo istaknuti, a on to nije učinio. Te stavke snažan su protuargument MOL-ovom stavu da je ugovore trebalo ispoštovati.

Glavni ugovor o plinskom poslovanju osim izdvajanja tvrtke Prirodni plin (koju bi trebala preuzeti država) definira i pitanje utvrđivanje cijene za preuzimanje plina. Naime, predviđa se da Ina i tvrtka za trgovanje plinom sklope dugoročni ugovor prema kojemu bi se Ina obvezala na prodaju cjelokupnih količina iz svoje proizvodnje izdvojenom Prirodnom plinu. Taj bi ugovor bio na 15 godina, a u prilogu 2 Glavnog ugovora o plinskom poslovanju definirano je uz ostalo i kako bi cijena po kojoj bi Ina prodavala domaći plin tvrtki za trgovanje plinom rasla u nekoliko godina do referentne tržišne cijene. Dakle, Ina bi dobila sigurnog kupca za sav svoj plin po cijeni koja je praktički jednaka tržišnoj, što državi nikako ne bi išlo na ruku jer bi nužno morala cijenu plina povećati krajnjim kupcima. To se svih ovih godina i činilo, pa je pitanje ozbiljnog vještačenja može li se i dalje govoriti o tome da Prirodni plin bilježi gubitke, iako ih Ina uredno knjiži u svojim financijskim rezultatima. Uz to, u Ugovoru su i odredbe o rudarskoj naknadi koja bi trebala sustavno rasti te bi od 2015. do 2025. iznosila 10%. To je također odredba koja ne mora nužno pogodovati državi koja tek sada planira početi ozbiljno zarađivati na nafti i plinu, pa joj ne mora nužno odgovarati takva dinamika kretanja rudne rente.

Nadalje, trebalo bi postaviti pitanje MOL-ovih ispunjavanja obveza iz bazičnog Dioničarskog ugovora iz 2003. pa nadalje, jer je Ina u međuvremenu izgubila velik tržišni udio na domaćem i okolnim tržištima. MOL je Ini počeo raditi nelojalnu konkurenciju Tifonom te u Srbiji i Sloveniji, iako bi bilo logično da su dvije tvrtke nastupale zajedno. Osim toga, tu je i pitanje nemoderniziranih rafinerija, upravljanja kompanijom, kontrole nabavke nefte i ostalo, što Vlada slučajno ili namjerno u ovom trenu ne ističe.