Hrvatska elektroprivreda, prema analizi Bloombergovih biznis analitičara, vrijedi oko 18,5 milijardi kuna. Procjena je to u koju je uključen kreditni rejting tvrtke, podaci o EBITDA-u posljednjih nekoliko godina te imovina tvrtke u koju su uključene i hidroelektrane. Ipak, u bilanci tvrtke bilježi se imovina u vrijednosti od 32 milijarde kuna pa je vjerojatna tržišna vrijednost negdje u sredini. U Hrvatskoj se komuniciralo da bi se za četvrtinu HEP-a moglo dobiti i do sedam milijardi kuna, ali ako je vjerovati Bloombergu, analiza pokazuje da bi prihod od IPO-a mogao biti znatno skromnijih 4,6 milijardi kuna. Ako je to stvarni tržišni potencijal HEP-a, iznos dobiven prodajom dionica ne bi bio ni približno dovoljan da se od MOL-a otkupi 49,08% Ine jer je tržišna cijena Ine, iako je dionica prenapuhana, oko 13,7 milijardi kuna. Kako i unutar HDZ-a progovaraju o tome da bi se prodajom druge državne imovine mogao namaknuti novac za Inu, 24 sata piše da su proučili portfelj države koji se brzo može unovčiti, ali već je iz letimičnog pregleda udjela i dionica raspoloživih za prodaju vidljivo da nema tvrtke koja bi mogla supstituirati HEP-ovu vrijednost. Sve i da država proda udjele u Podravci i Badelu, ACI-u, hotelske kuće Jadran, Maestral, Makarska i Club Adriatic, skupila bi zajedno oko dvije milijarde kuna i to pod uvjetom da prodaje realizira pod sretnom zvijezdom. Treća opcija je pronalaženje novog strateškog partnera za Inu koji bi zamijenio MOL. Sudeći po otporima koalicijskog partnera MOST-a, ali i unutar HDZ-a oko privatizacije HEP-a, čini se da je sve izglednije da stvar krene u tom smjeru.  
MOL je već bio u razgovorima za prodaju svog udjela u INA-e 2014. godine, kada je od poljskog giganta PKN Orlena, koji je pokazao interes za INA-u, za 49% dionica tražio tri milijarde eura. Poljaci su bili spremni platiti milijardu i pol eura. MOL je tada razgovarao i s ruskim kompanijama, točnije Rosnjeftom, a cijena koju su tražili za INA-u bila je čak i njima previsoka. U trenutku kada je MOL tražio kupca za svoj udio u INA-i situacija je bila vrlo škakljiva - MOL-ove dionice bile su na niskoj razini, a aktualna je bila i tjeralica za prvog čovjeka Zsolta Hernadija. Ishodi arbitraže bili su neizvjesni, a Hernadi se branio neobičnim sudskim procesom u Mađarskoj kako bi izbjegao suđenje u Hrvatskoj. Dakle, u tim okolnostima MOL je za svoj udio u INA-i, koji je prodavao na svoju inicijativu, tražio više od 20 milijardi kuna, četiri puta više nego što bi Hrvatska mogla prikupiti na IPO-u HEP-a. Sada, s dobivenom arbitražom i odbačenom interpolovom tjeralicom za Hernadija, MOL je u znatno boljoj pregovaračkoj poziciji i može Hrvatskoj komotno istaknuti još veću cijenu od one koju su 2014. tražili od Rusa i Poljaka. MOL je u svojoj strategiji do 2030. istaknuo da nema namjeru ulagati u riječku rafineriju, a kako je rekao Hernadi, MOL može s INA-om, i bez nje. Ipak, treba imati na umu da INA MOL-u nije nimalo nebitna, jer MOL grupi daje 35 do 40% proizvodnje ugljikovodika i to po vrlo niskim proizvodnim cijenama. MOL je u dobrim odnosima  s PKN Orlenom, koji ima dvije rafinerije u Češkoj i jednu u Litvi. Neki izvori kažu da Hrvatska računa na pomoć PKN-a u rješavanju problema s MOL-om u INA-i. PKN-ova tvrtka Unipetrol nedavno je potpisala ugovor s Janafom za trogodišnji transport nafte za potrebe čeških rafinerija, čime će raspolagati s tri pravca dobave, kako bi umanjila svoju ovisnost o ruskoj nafti. Dobiti jaku konkurenciju u susjedstvu MOL-u sigurno ne bi odgovaralo.