Ina je stavljena pod kontrolu MOL-a uz pomoć mita bivšem premijeru Ivi Sanaderu, a uz jednak je aranžman MOL dobio i potpis na Glavni ugovor o plinskom poslovanju (GUPP) na temelju kojeg Mađari tuže Hrvatsku i traže odštetu. To su glavne postavke arbitražne tužbe Hrvatske protiv MOL-a, koju Večernji list ima u posjedu. Tužba je jednostavna, napisana je na 21 stranici i poziva se na pravo na arbitražu ugovoreno dioničarskim ugovorom iz 2003. u poglavlju 15.1, što je u međusobnim sporovima Vlade i MOL-a jezičac koji bi mogao prevagnuti na hrvatsku stranu. Naime, dok su aneks dioničarskog ugovora i ugovor o plinskom poslovanju iz 2009. na UNCITRAL-u, arbitražno tijelo Svjetske banke u Washingtonu (ICSID) od kojeg MOL traži zadovoljštinu u milijardama kuna zbog neprovođenja plinskog ugovora, ne smije donositi odluke. Drugim riječima, dok Ženeva ne donese odluku, MOL je na čekanju, a ako hrvatska strana dokaže svoje tvrdnje, MOL-ova tužba bit će odbačena. 
Iako u arbitraži nije iznesena projekcija visine odštete, MOL bi Hrvatskoj mogao platiti milijarde kuna. Osnovno je da Hrvatska tvrdi da su svi ugovori iz 2009. ništetni i poziva se na Ustav po kojem se u tom slučaju ugovori raskidaju. Ako se to potvrdi, MOL će morati platiti Hrvatskoj svu izgubljenu dobit. Morao bi vratiti sav novac koji je Ina ostvarila u poslovanju, kao i podmiriti gubitke nastale u plinskom biznisu. Za razumijevanje međusobnih tužbi Vlade i MOL-a plinski biznis je krucijalan. Hrvatska se GUPP-om obvezala plin preuzeti na sebe, međutim ne cijelo poslovanje, već isključivo veleprodaju, što je štetno za Hrvatsku. MOL-u je ostala proizvodnja, a dobio je i dodatni ugovor koji su hrvatski direktori potpisali 31. srpnja 2009., a koji je na snazi do 1. listopada 2014. U njemu je ugovoreno da idućih 15 godina MOL ima pravo na zajamčenu cijenu koja je izračunana po "ruskoj formuli" i višestruko je veća od cijene od 0,7 kuna po m3 po kojoj Ina proizvodi plin.