Kako izvještava Večernji list, gotovo 400 kilograma uranija, koji nije zaveden u službene obavezne evidencije nuklearnog materijala, čuvalo se bez posebnih sigurnosnih mjera za zaštitu od zračenja i krađe u samom središtu Zagreba, u skladištu nuklearnog otpada Instituta Ruđer Bošković. Za taj se nuklearni materijal do prije nekoliko tjedana uopće nije znalo – na njega se doslovno nabasalo pri sanaciji tog prostora, potvrdio nam je Mladen Novaković, vlasnik tvrtke Ekoteh dozimetrija, koja je sanirala odlagalište i pripadajući laboratorij. Vijest o pronalasku nuklearnog materijala, potencijalno vrlo opasnog za zdravlje ljudi i okoliš te pogodnog za zloporabu u kriminalne svrhe, iznimno je šokirala hrvatske sigurnosne i stručne službe – taj materijal nigdje nije evidentiran, ne postoji službena informacija kada je i otkud dovezen te za što se koristio. Neslužbeno, kako navodi Večernji list, za uranij nisu znali ni neki bivši ravnatelji IRB-a. Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost, koji je i naložio sanaciju skladišta ne znajući što će u njemu naći, odmah je o uraniju obavijestio Vladu, a u istragu o njegovu podrijetlu uključene su i domaće tajne službe, doznaje Večernjak iz drugih izvora. Neslužbene informacije posljednjih dana govore da istraga nadležnih upućuje da bi trag mogao voditi prema Kutini. Prema nekim informacijama, uranij je u Zagreb dopremljen 1992. godine iz laboratorija pogona Ine Petrokemije u Kutini. Pogon u kojemu se, navodno, obrađivao uranij potpuno je srušen 2007. Koliko je situacija u skladištu IRB-a bila loša, govori i podatak da su djelatnici Ekoteha prije početka sanacije, koju je financirala američka tvrtka Sandia, imali samo parcijalnu evidenciju uskladištenog nuklearnog materijala, a uranij, kao i mnogo drugog materijala, nije bio na tom popisu. Pri ulasku u skladište djelatnici Ekoteha naišli su na nered; oko 900 izvora zračenja bilo je loše zaštićeno, neki su izvori curili iz kontejnera, neke su cijevi bile puknute, a kroz prostor prolazi kanalizacija koju na IRB-u zovu "radioaktivnom".
Večernji list navodi kako u IRB-u postoje dva skladišta: dvije komore debelih zidova, uzidane u padinu daleko od ostalih zgrada u institutu. Prvo je skladište sagrađeno 1967,, a drugo nadograđeno 20 godina poslije. Svaka je volumena 40 prostornih metara, a površine manje od 20 kvadrata. Uranij je pronađen u starom bunkeru i nalazio se u četiri plave bačve od 100 litara. Bile su bez ikakvih oznaka, no izgledalo je kao da je riječ o originalnom pakiranju, a ne zaštitnom kontejneru. Bačve su bile u lošem stanju – korodirale, s rupama iz kojih je materijal curio u okoliš. U dvije je bačve, omotan u čvrst najlon, pronađen "žuti kolač", pročišćeni koncentrat uranijeve rude, koji sadrži uglavnom uranijev oksid i koji se obogaćivanjem pretvara u nuklearno gorivo. U preostale dvije bačve nalazio se rasuti materijal tamnosive boje nalik na sačmu.
Uzorci su izuzeti 24. kolovoza i poslani na Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, gdje je preliminarna analiza pokazala da je riječ o prirodnom uraniju, smjesi izotopa uranija-238 (99,284%), uranija-235 (0,711%) te vrlo malih količina uranija-234 (0,0058%). Uranij je definitivno tehnološki obrađivan, nije u obliku rudače kako se nalazi u prirodi, a detalje što se s njim točno radilo otkrit će daljnja analiza. Uranij je bio uskladišten u potpuno neprimjerenim sigurnosnim uvjetima, kao uostalom i sav radioaktivni materijal u odlagalištu Instituta, upozorava Novaković.
Uranij s IRB-a nije ni u jednoj evidenciji i kao takav predstavlja incident i ozbiljan sigurnosni problem. No isti takav problem predstavlja i cijelo skladište IRB-a, navodi Večernji list. Institut je 2010. trebao postati "službeno" hrvatsko odlagalište nuklearnog otpada, koje po europskim odredbama mora imati svaka država, no nakon otpora i revolta što s IRB-a, što od javnosti, od toga se odustalo. Unatoč tomu privremeno odlagalište u IRB-u, kako mu je službeni naziv, zapravo i jest postalo stalno. Večernjak navodi da je IRB-u dozvoljen uvoz kobalta 60 iz Njemačke za sterilizaciju, pasterizaciju i dekontaminaciju raznih materijala, što je komercijalna usluga na koju IRB sve više računa, pa se treba računati i na taj otpad. – Hrvatska apsolutno mora što prije odrediti mjesto i sagraditi pravo odlagalište nuklearnog otpada koje će biti u skladu sa sigurnosnim mjerama. Hoće li to biti na Trgovskoj gori, što se spominje, ili negdje drugdje, nije važno. Ako se uradi po pravilima struke, ono nije opasno za ljude ni okoliš. Veliki problem predstavlja transport nuklearnog materijala, ali ovaj iz IRB-a sada je pravilno zaštićen i spreman za prijevoz, izjavio je za Večernji list Novaković.