Priča o tome kako je birokracija (u ovom kontekstu: Ministarstvo gospodarstva i Hrvatska energetska regulatorna agencija) ubila pametan koncept štednje i naplate grijanja putem razdjelnika topline počinje u studenom 2011. godine, piše matematičar Aleksanadar Hatzivelkos na Večernjakovom sajtu Barometar. "Tada je Đuro Popijač ministar gospodarstva, stavio potpis ispod promjene Pravilnika kojim se regulira naplata toplinske energije. Pojavili su se razdjelnici topline, koji su počeli mjeriti potrošnju građana, te je bilo potrebno propisati na koji će se način obračunati potrošnja u tim stanovima. I u tom je dokumentu sadržan „istočni grijeh“ svih kasnijih problema koje će taj Pravilnik generirati. Pri čemu će se HERA i nadležno ministarstvo grčevito držati za formulu koja se očigledno ne može popraviti. Iskonska greška tog Pravilnika je da pokušava pogoditi količinu energije koja se troši u stanovima bez razdjelnika topline. U medijskim napisima ovih se godina moglo čitati kako ministarstvo povećava „kazneni faktor“ kojim više naplaćuje potrošenu energiju onima koji nemaju razdjelnike. Taj faktor nije kazneni faktor kojim se kažnjavaju potrošači bez razdjelnika. Taj faktor u formuli ministarstva predstavlja pokušaj pogađanja ukupne energije utrošene u tim stanovima. I to prilično loš pokušaj, čega su očigledno svjesni i u spomenutim institucijama, budući da su u posljednje tri godine faktor povećavali sa 1.25 na 1.5, te konačno u ožujku ove godine i na 2. To i dalje nije riješilo probleme koje generira formula za obračun grijanja. Radi se o problemu nepravedne raspodijele utrošene energije, prvenstveno između potrošača sa i potrošača bez ugrađenih razdjelnika. Budući da se u formuli pokušava pogoditi ukupna energija utrošena u tim grupama potrošača, s vremena na vrijeme se dogodi da potrošači sa razdjelnicima moraju platiti znatno veću količinu energije od one koju su potrošili. Pa su potrošači sa razdjelnicima u određenim okolnostima znali dobiti enormne račune – tri do četiri puta veće od onih koje bi dobili da nisu ugradili razdjelnike, te da uopće nisu štedjeli. U simulacijama koje sam radio prilikom znanstvene analize formule, rezultati su u ekstremnim situacijama bili zastrašujući – formula je omogućavala da potrošači sa razdjelnicima dobiju i do 20 puta veće račune od onih bez razdjelnika. Moram napomenuti da sam još u prosincu 2012. godine bio na razgovoru u HERA-i, te sam ih već tada upozorio na manjkavosti formule. Također sam im ponudio i rješenje za problem, no u HERA-i očigledno misle da znaju bolje. Kako i koliko znaju pokazali su u ožujku ove godine, kada su odlučili stati na kraj enormnim neopravdanim računima koje generira formula. Tog je mjeseca Ministarstvo gospodarstva, s potpisom ministra Ivana Vrdoljaka, donijelo izmjene problematičnog Pravilnika. Rupa u formuli je dobila zakrpu. No rezultati pokazuju da je zakrpa samo pogoršala problem. Izgleda da se ministri mijenjaju, ali isti birokratizirani pristup problemu koji se može, a ne želi, riješiti – ostaje. Novom zakrpom, razdjelnici topline su jednostavno – izgubili smisao postojanja. Novi Pravilnik (u pravilno detektiranim okolnostima) donosi još jedno krivo rješenje, i naplatu energije u okolnostima povećane štednje sa potrošnje vraća na površinu. Što se time dobilo? Više nije moguće da potrošači dobiju enorman neopravdan račun. No što se izgubilo? Izgubio se smisao. S novom formulom, potrošnja energije postaje nevažna. Potrošači koji štede, opet pretežno plaćaju po površini stana, umjesto po potrošnji. Da stvar bude još gora, prag koji se uvodi novim Pravilnikom generira situaciju u kojoj se potrošaču ne isplati štedjeti. U određenim okolnostima. veći će račun dobiti ako potroši manje energije! Tako su se pak, građani koji su bili dovoljno „bedasti“ da uvedu razdjelnike topline našli u poziciji da još uvijek na rate otplaćuju njihovu ugradnju, a da im se pritom potrošnja obračunava – kao da ih ni nemaju, prema površini. Naravno, uz zavrnute radijatore", kaže Hatzivelkos ne štedeći kritike HERA-u, koja "vozi auto s povezom preko očiju".