Proizvodnja zelenog vodika moguća je i iz morske vode, no riječ je o niši za koju je još nejasno može li biti konkurentna. Danas se smatra da je samo 1% svjetske prouzvodnje vodika zeleno, a ni jedan atom nije proizveden na offshore platformama. Kod tog koncepta pridjev zeleni stječe se proizvodnjom iz desalinizane vode uz pomoć elektrolizatora koji mogu biti pogonjeni obnovljivim izvorima energije, što predstavlja priliku za naftnu industriju koja bi tako mogla smanjiti svoj ugljični otisak i iskoristiti offshore infrastrukturu. 

Na platformama bi se mogli ugraditi elektrolizatori a cjevovodima bi se vodik mogao transportirati do kopna. Tržište ne bi trebalo biti problem pronaći - PWC-ova prošlogodišnja analiza kaže da bi se od izvoza zelenog vodika moglo zaraditi 300 milijardi USD godišnje do 2050., što bi zaposlili 400.000 ljudi. No, moguće je da do kraja desetljeća neće biti jasno je li offshore proizvodnja moguća i isplativa, jer su prvi takvi projekti tek u fazi planiranja. 

PosHYdon projekt

Nizozemska tehnološka grupacija TNO jedan je od desetak partnera koji nastoji pokrenuti PosHYdon projekt, pilot offshore proizvodnje, a startup bi trebao zaživjeti 2023. i koristit će naftnu platformu Neptune Energya, koja se nalazi 8 km od obale i dnevno proizvodi 15.000 bl/d. 


Najveća prepreka još uvijek je trošak. Trošak proizvodnje vodika elektrolizom još je uvijek ekstremno visok u odnosu na trošak proizvodnje sivog ili plavog vodika. Zeleni vodik košta između šest USD po kilogramu do 12 USD/kg, ovisno o trošku inputa zelene energije za njegovu proizvodnju. Sivi vodik koji se proizvodi klasičnim postupcima (SMR) je jedan do dva USD/kg, dok je trošak proizvodnje plavog vodika (SMR u kombinaciji s CCS-om) od 5 do 7 USD/kg, piše Journal of petroleum technology. 

Energija iz vjetra - će pričekati

U projektu PosHYdon dugoročna je ambicija izravno koristiti vjetar na moru, ali to bi kod ovog pilot projekta koštalo previše. Međutim, platforma je u potpunosti elektrificirana s obale, što znači da ima neizravnu vezu s vjetroelektranom na moru. Podaci s te farme će se koristiti za simulaciju varijabilne opskrbe koja bi bila dostupna elektrolizatoru u stvarnom scenariju.

Elektrolizator od 1 MW unutar transportnog kontejnera bito bi postavljen na gornjoj strani gdje će unijeti desaliniziranu morsku vodu i ispumpati 400 kg/d vodika. Iz perspektive, 1 kg vodika sadrži približno istu energiju u vozilu s gorivim ćelijama kao 1 litra benzina u konvencionalnom vozilu.

S procijenjenom cijenom od 10 milijuna eura, voditelj projekta Rene Peters priznao da je pilot "prilično skup", posebno s obzirom na relativno male snage elektrolizatora. Projekt je u lipnju već dobio 3,6 milijuna eura od nizozemske države, a kako i sami naglašavaju nije riječ o komercijalnog već o znanstvenom projektu kojim se testira održivost i dobiva znanje, kako bi se u budućnosti moglo ići s većim projektima. Sličan offshore projekt najavljen je i u Francuskoj i to već za 2022.