Gradska plinara Zagreb u srijedu je svečano promovirala knjigu posvećenu povijesti plinske rasvjete u metropoli. Raskošno ilustriranu knjigu, pod imenom 'Plinske svjetiljke svjetlost staroga Zagreba', napisala je Velinka Buljan, nekadašnja Večernjakova novinarka a sada glasnogovornica GPZ-a. Knjiga je nastala zahvaljujući Mili Klancu, šefu nažigača koji već 30 godina u ime GPZ-a brine o zagrebačkoj plinskoj rasvjeti, a inspirirao je gđu Buljan na prikupljanje povijesne građe koja je objavljena u knjizi. Plinska rasvjeta pojavila se šezdesetih godina 19. stoljeća, kada je Zagreb imao manje od 20.000 stanovnika. Grad je željezničkom prugom bio spojen s Trstom i Bečom, a sav društveni život odvijao se na Gornjem gradu. Ulice su bile makadamske, na Zrinjevcu je bio stočni sajam a južno od Ilice i Trga bana Jelačića nije bilo većih kuća. Ulice na Gornjem gradu osvjetljavalo je sedam uljanica i pokoja petrolejka. 
U tom okruženje 1862. osnovana je Gradska plinara Zagreb (GPZ), među prvim plinarama u Europi, a svoje postojanje duguje upravo potrebi za uspostavom javne rasvjete. I tako, niti godinu dana od osnutka plinare 31. listopada 1863. su se na ulicama pojavile prve plinske lanterne. Kako su ulice bile mranče i ondašnje slabo svjetlo bilo je veliki iskorak. Svaki plamen morao je imati jakost od 12 voštanica ili 13 normalnih svijeća, stajalo je u ugovoru koji je vlasnik plinare Ludwig August Riedinger potpisao s gradskom općinom, kad se obvezao ugraditi 312 plinskih svjetiljki i 67 uljanica na kandelabrima. Treperavo i nepouzdano žućkasto svjetlo plinskih lanterni naišlo je kod nekih na kritike, da će potaknuti pijance da se dulje vuku po ulicama, no ubrzo su građani uvidjeli prednosti osvjetljenja noću i prigrlili su plinske svjetiljke.
Upravo kroz rasvjetu vidjelo se širenje i jačanje grada - 40 godina kasnije na ulicama je bilo više stotina plinskih svjetiljki, a rasvjeta se proširila i ondašnjom periferijom koju su činili dijelovi Nove vesi, Ribnjaka, Vlaške i Tkalčićeve. Do početka elektrifikacije početkom 20. stoljeća postavljeno ih je više od 1100, a najčešće su se koristili zidni fenjeri na konzolama. Najviše svjetla bilo je na Trgu Bana Jelačića, Ilici do Frankopanske te na Strossmayerovom trgu. Svjetiljke su palili i gasili nažigači, koji to rade i danas a od 1994. obučeni su u atraktivne sive uniforme s kapom. Elektrifikacijom, plinske kandelabare zamijenile su postupno drveni stupovi sa žaruljama, no plinska rasvjeta živi i danas, na Gornjem gradu i Opatovini, gdje ulice osvjetljava 60 kandelabara i 186 zidnih svjetiljki. Postoje planovi da se ambijentalna plinska rasvjeta na Gornjem gradu, Opatovini i Kaptolu proširi na čak 306 svjetiljki, što će biti blizu broju svjetiljki kada je rasvjeta i osnovana pa ne sumnjamo da ćemo u Zagrebu još dugo uživati u romantičnom ugođaju koji plinska rasvjeta stvara.