U LNG-u Hrvatska, koji vodi projekt plutajućeg terminala u Omišlju, jučer nisu željeli komentirati neslužbene informacije Jutarnjeg lista prema kojima se u prvom krugu poziva za dostavljanje obvezujućih ponuda za zakup kapaciteta na budućem terminalu javila samo jedna tvrtka, i to INA, zainteresirana za zakup samo sto milijuna kubika plina, od ukupno 2,6 milijarde, koliko bi terminal godišnje mogao primati. Prvi krug je bio produljen i trajao je do 9. travnja, no slijede još dva te bi proces dostavljanja obveznih ponuda trebao završiti do kraja svibnja. Od upućenih se može čuti kako nije pristigla samo jedna ponuda, no nema ih puno, piše Novi list, dok Jutarnji navodi da su u LNG Hrvatskoj očekivali u prvom krugu bar milijardu m3 godišnje. Uvjeravaju kako to nipošto ne znači fijasko jer je uobičajeno da se zainteresirani igrači s obvezujućim ponudama javljaju tek na kraju, u, očekuje se, trećem i posljednjem krugu. A ako nema kupaca za plin, neće biti ni zainteresiranih da financiraju terminal za koji je EU dala trećinu novaca jer je bitan za diversifikaciju dobave. Naime, iz samog poziva je jasno da se Hrvatska u zakupu kapaciteta najsnažnije oslanja na Mađarsku, odnosno MOL i elektroprivredu MVM. A poznato je da i jedna i druga tvrtka kao produžeci države njeguju dobre odnose s Rusijom, kojoj terminal nije od interesa. No, s druge strane Mađarskoj 2019. istječe dugoročni ugovor o dobavi plina pa bi joj zakup terminala mogao biti dobar alat u pregovorima. Za transport plina u smjeru plinskog čvorišta Baumgarten nije niti proveden zakup transportnih kapaciteta. Dakle LNG Hrvatska je ciljala samo na tržište Srednje i Istočne Europe, koje je privremeno ugroženo jer Gazprom prijeti obustaviti dobavu plina preko Ukrajine, dok je na prostoru bivše Jugoslavije potrošnja izrazito mala, kao i u Hrvatskoj. 
U ranijem, neobvezujućem pozivu na dostavljanje ponuda za zakup terminala stigle su ponude deset tvrtki i to za zakup većeg kapaciteta od onog kojeg bi terminal mogao nuditi – 2,6 milijarde kubika ukapljenog plina godišnje, rečeno je tada iz LNG Hrvatske. Međutim, u prvom krugu natječaja za dostavljanje obvezujućih ponuda javilo ih se daleko manje, no oko toga se ne bi trebalo zabrinjavati – razuvjeravaju upućeni. Ako je tako, još uvijek ima nade za najdugovječniji nerealizirani projekt, čija je »realizacija« počela prije gotovo 20 godina. Kako su nedavno kazali iz LNG-a Hrvatska, kapaciteti plutajućeg terminala ponuđeni su po višestruko manjoj tarifi od one za kopneni terminal, u iznosu od maksimalno 1,5 EUR/MWh, u čemu su potencijalni zakupci našli svoj interes. 
U cijeloj priči najspornije je izgleda, što je Hrvatska mijenjala planove - od kopnenog do plutajućeg terminala, što ne ulijeva povjerenje. Konačna investicijska odluka koja je trebala biti donesena u svibnju, će očigledno kasniti zbog ponuda ali i drugih, tehničkih okolnosti u razvoju projekta koji je naišao na velik otpor javnosti. Europa pak pritišće da bi terminal u rad trebao biti pušten 2019. a brod još nije naručen. Politika je pak do sada dala samo deklarativnu podršku projektu, ne i praktičnu. U procesu burne javne rasprava o studiji utjecaja na okoliš političari se nisu pojavljivali pa čak ni premijer ni resorni ministar Čorić nisu našli za shodno da posjete Primorsko-goransku županiju, a Vlada pa ni predsjednica (moguće zbog Sberbanka i Agrokora) nisu izlazili s riječima podrške projektu. U svakom slučaju krajnji je čas da se u promociju projekta uključi diplomacija koja je očigledno prespavala godine.