Prije nekoliko dana u Saboru se raspravljalo o dva protokola Konvencije o dalekosežnom prekograničnom zagađenju zraka koja u novom, nadopunjenom obliku Hrvatska putem zakona namjerava prihvatiti. To su Protokol o teškim metalima kojem je cilj smanjenje i nadzor emisija olova (Pb), kadmija (Cd) i žive (Hg) te Protokol o postojanim organskim zagađivalima čije emisije se također nastoje smanjiti odnosno ukloniti. Ovim protokolima koje će Hrvatska uskoro prihvatiti se nalaže smanjenje ili prekid primjene nekih tvari te se postavljaju nešto stroži uvjeti na rad industrijskih procesa, ložišta i spalionica kroz sniženje ili jasnije definiranje graničnih vrijednosti emisija (GVE). Bivši ministar zaštite okoliša Slaven Dobrović objašnjava da su te tvari postojane u okolišu, toksične su i jednom ispuštene djeluju na prekogranično zagađenje okoliša i mora, a također ih odlikuje i biološka akumulacija. Neke od tih tvari se koriste s točno utvrđenom namjenom, kao živa u fluo cijevima, kadmij u baterijama i premazima, te organske kemikalije kao aktivne tvari pesticida ili herbicida. Međutim, postoji cijeli niz organskih zagađivala koji nastaju kao nusprodukti nekih procesa, najčešće izgaranja, što je posebno slučaj kod spaljivanja otpada. Najvažniji od tih slučajnih, iznimno opasnih spojeva su dioksini i furani. 
"Iako se pitanje emisija zagađivala postepeno pooštrava, ove granične vrijednosti emisija i dalje su relativno visoke, jer se kompromisno udovoljava dosadašnjim praksama dopuštajući vrijeme za postepena tehnička poboljšanja koja bi mogla udovoljiti novim uvjetima. U stvari, pravo rješenje se nalazi u potpunom zaokretu održivim rješenjima u svim sektorima. Tako u energetici, umjesto ložišta na ugljen treba planirati obnovljive izvore energije kojima se problem udovoljavanja GVE apsolutno rješava. Slično je u prometu, a posebno interesantno je gospodarenje otpadom. Tako je GVE za živu 50 µg/m3 za spalionice otpada. Malo tko ima osjećaj je li to dovoljno strogo ili se radi o previše popustljivoj odredbi. Za stjecanje uvida u ovaj problem dobro je upoznati se s procjenama  globalnih emisija pojedinih zagađivala koje se pripisuju izravno spalionicama otpada. Spaljivanju otpada pripada 32% globalnih emisija žive u okoliš, te na isti način 20% olova i 9% kadmija. Stoga je jasno da GVE vrijednosti za spaljivanje, makar ih bolje kontrolirali i dodatno snižavali nisu nikakva garancija za očuvanje sadašnjeg stanja, a kamoli za potpunu promjenu ovih negativnih trendova. Promjena koncepcije i uvriježenih načina rada je put izlaza, a nikako nastavak pouzdavanja u najbolje raspoložive tehnike iste koncepcije tj. daljeg spaljivanja. Prema tome, ideju da se reciklabilni otpad u centrima za gospodarenje otpadom pretvara u gorivo iz otpada treba potpuno odbaciti. Moramo znati da to gorivo iz otpada ima prilično visoke tolerancije za ova razmatrana zagađivala te je prihvatljivo da sadrže ~1 mg/kg žive,  ~110 mg/kg olova te ~5 mg/kg kadmija. To je posljedica miješanja otpada, odnosno slabog odvajanja elektronskog i problematičnog otpada. To bi značilo da svakih 100 tisuća tona goriva iz otpada generira 100 kg žive, 11 tona olova te pola tone kadmija godišnje u dimnim plinovima energane na otpad. Autori Plana gospodarenja otpadom iz 2007. predvidjeli su čak 397 tisuća tona goriva iz otpada godišnje. Srećom, nisu stigli realizirati više od dva takva centra. Upravo zato treba uporno inzistirati na održivom gospodarenju otpadom koje osigurava odvojeno prikupljanje i reciklabilnoga (papir, plastika, metal, staklo, tekstil) i opasnog otpada (elektronika, baterije, fluo cijevi, kemikalije i slično)", upozorava Dobrović u svom blogu.