Istraživanje Nacionalni indeks sreće o statovima građana vezano za zaštitu okoliša donijelo je nekoliko poražavajućih zaključaka, a među njima svakako je taj da mlade baš ne zanima stanje okoliša, niti vide povezanost sebe i okoliša. Pokazatelj je to činjenice da je edukucija o održivom razvoju i zaštiti okoliša u obitelji i u obrazovnim institucijama prilično neadekvatna. Na pitanje tko bi trebao osigurati kvalitetan i zdrav okoliš na sve nas glavnina ispitanika (66%) smatra da je to posao svakoga osobno, zatim je tu država (56%), tvrtke koje onečišćuju (37%), udruge zaštite okoliša (33%), dok gradove i općine za to smatra odgovornima samo 0,6% ispitanika. To pokazuje da građani nemaju povjerenja u institucije, niti su informirani da je upravo lokalna samouprava ta koja ima velik utjecaj na ekološka pitanja, kao što su zbrinjavanje otpada i investicije koje utječu na kvalitetu života. Od ekološki prihvatljivih ponašanja dominiraju ona vezana za financijsku korist: štednja vode i odnošenje PVC i staklene ambalaže na otkup. Istraživanje je predstavljeno u sklopu okruglog stola koji su organizirali Banka magazin i Allianz, a provedeno je na 508 osoba. Okrugli stol na temu kako gospodarstvo može pomoći oporavku hrvatskog gospodarstva nije privukao ni jednog predstavnika Ministarstva zaštite okoliša i prirode, ali su tu zato bili brojni predstavnici poslovne zajednice i eko-udruga. Lidija Pavić Rogošić, direktorica ODRAZ-a rekla je da eko-udruge nisu jedine odgovorne za poboljšanje stanja okoliša, te da ljudi često uopće nisu upoznati s dobrim i lošim stranama pojedinih investicija, iako je jasno da postoje dobra iskustva u radu sa zajednicom. Akcijski plan za obrazovanje za održivi razvoj postoji ali se ne provodi. 
"Privatni sektor se percipira kao najveći zagađivač, no dio odgovornosti bi trebalo prebaciti na kreatore javnih politika. Visoki kriteriji zaštite okoliša se ne temelje na dobrovoljnosti već na mrkvi i batini, pri čemu se u Hrvatskoj zaboravlja na poticajni moment i zato imamo skup i neučinkovit sustav", misli Mirjana Matešić, direktorica HRPSOR-a. Ralf Blomberg, predsjednik Uprave TE Plomin kazao je da je na primjeru te termoelektrane vidljivo da se u Hrvatskoj mogu realizirati ekološki prihvatljive investicije, te da ta kompanija u svojim visokim standardima zaštite okoliša ne radi razliku između Hrvatske i Njemačke. Žarko Horvat, član Uprave Holcima kazao je da ta vrsta industrije može biti partner u zaštiti okoliša, primjerice u zbrinjavanju gipsa i pepela iz termoelektrana, kao i u zbrinjavanju otpada. "U zadnjih 10 godina reciklirali smo milijun tona otpadnih materijala a mogli smo i dvostruko više. Nerazumljivo je zašto se ne koriste naše cementare za zbrinjavanje otpada, a država još nema ni jedan Centar za gospodarenje otpadom", kazao je Horvat. 
Toniju Vidanu iz Zelene akcije zasmetala je negativna konotacija koja se u pravilu stavlja uz udruge u zaštiti okoliša. "Nije točno da smo mi protiv svega: nismo bili protiv gradnje autocesta, ni protiv plinskih termoelektrana, niti smo se protivili plinovoda Pula-Zagreb jer smatramo da su to dobri projekti. Lokalno stanovništvo ima pravo odlučivati o svojoj životnoj sredini - tko bi trebao odlučivati umjesto njih? Trebamo odlučiti kakvu Hrvatsku želimo i prepustiti razvoj malo široj skupini aktera, a ne samo monopolistima i velikim kompanijama", smatra Vidan. Bivša ministrica zaštite okoliša Mirela Holy upozorila je na nedovoljan angažman u ovom sektoru, te pojasnila da do kraja godine Hrvatska treba za 25% smanjiti količinu biootpada na odlagalištima u odnosu na stanje iz 1997., jer će u protivnom plaćati penale, što je izvjesno. Do 2015. trebat će uspostaviti sustav primarne selekcije otpada, a do 2018. sanirasti sva odlagališta otpada.