Klima, klimatske promjene i klimatsko modeliranje bila je tema tribine koju je 16.5.2017. godine organiziralo Hrvatsko nuklearno društvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Na osnovni svojeg dugogodišnjeg iskustva i znanja Čedo Branković na prikazao rezultate Regionalnog klimatskog modela (eng. Regional Climate Model) Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ) za središnju Hrvatsku. Oni su pokazali da bi za razdoblje 2011. - 2040. temperatura porasla za oko 1 - 1,2 °C, a 2041. - 2070. godine za 1,9 - 2,1 °C, ovisno o godišnjim dobima. Drugi parametar koji se koristio za simulaciju je bila promjena broja dana s minimalnom temperaturom od 20 °C (dani s tropskim noćima), dok bi se za razdoblje 2011. - 2040. broj dana povećao za 3 - 7, a 2041. - 2070. godine za 6 - 17 dana, ovisno o scenariju koji bi se dogodio. Zadnji parametar je bio broj sušnih razdoblja, kada je pet uzastopnih dana ukupna količina oborina manja od 1 mm, gdje su simulacije za razdoblje 2011. - 2040. pokazale da će se taj broj povećati ili smanjiti za 1-2 dana, a 2041. - 2070. godine povećanje bi bilo za 0,5 - 2 dana, a smanjenje za 1 dan, ovisno o godišnjem dobu. Naglasio je kako su klimatske promjene posljedica energetske neravnoteže Zemlje jer Sunčevo zračenje je jedina energija koja ulazi u atmosferu, gdje se dio apsorbira, a dio reflektira. Ako se uzme u obzir dugovalno zračenje iz tla, oceana, oblaka i stakleničkih plinova, koje odlazi u svemir, na kraju bi količina ulaznog zračenja trebala biti jednaka izlaznom. Apsorpcija dugovalnog zračenja od oblaka, vodene pare, ugljičnog dioksida i ozona uzrokuje energetski poremećaj Zemlje. Vodena para je puno jači staklenički plin od CO2. Međutim, pojavljuje se u velikim koncentracijama u kratkim razdobljima i u ograničenim područjima, dok je CO2 raširen po cijeloj atmosferi i postojan u određenom vremenskom intervalu, zbog čega stvara poremećaj u energetskoj ravnoteži Zemlje. Branković se dalje osvrnuo na klimatsku varijabilnost, koja predstavlja varijacije u klimatskom sustavu, tj. anomalije kraćeg trajanja, zbog čega ne mogu ukazati na klimatske promjene, jer se klima promatra u duljem razdoblju, a prema preporuci Svjetske meteorološke organizacije (WMO), definira se za najmanje 30 godina. 
Uzroci klimatskih promjena mogu biti prirodni i antropogeni. Prirodni su varijacije u Sunčevom zračenju, koje su relativno male i ne mogu značajno utjecati na temperaturne promjene, varijacije u rotaciji orbiti Zemlje i vulkanske erupcije. Antropogeni uzroci, koji su i najveći uzrok porasta razine stakleničkih plinova, aerosola i promjene u ozonskom omotaču, su deforestacija i izgaranje fosilnih goriva. Kako bi se moglo predvidjeti buduće ponašanje klime, radi se modeliranje klime, odnosno skupom matematičkih jednadžbi izrađuju se projekcije. Branković ističe da neizvjesnost projekcija klimatskih promjena proizlazi iz prirodne varijabilnosti klimatskog sustava, nesavršenosti klimatskog modela i nepoznavanja buduće koncentracije stakleničkih plinova, što ovisi o socioekonomskim parametrima. Kako bi se 'umanjila' neizvjesnost u projekcijama buduće klime, radi se raspon mogućih stanja buduće klime, odnosno ansambl simulacije, a za izračun budućeg stanja atmosfere koriste se superračunala. Modeli mogu biti regionalni ili globalni, koji su zbog grube rezolucije (150 - 250 km) neprikladni za istraživanje klima na lokalnim i regionalnim skalama. Klimatski modeli prikazuju da je od sedamdesetih godina prošlog stoljeća porast temperature kao posljedica djelovanja čovjeka značajno izražen, što se podudara s porastom koncentracije CO2. Da bi se dobile projekcije buduće klime, moraju se definirati scenariji klimatske budućnosti, koji se baziraju na koncentracijama stakleničkih plinova: CO2, metana i dušikovog oksida, pri čemu se dobivaju trajektorije koncentracija (eng. representative concentration pathways) koje prikazuju projekciju stanja buduće klime. Prema tome, projekcije pokazuju da do 2050. godine se neće znati hoće li temperatura u svijetu rasti ili ostati nepromijenjena!