Klimatski izazov
Projekcije naglašavaju ogroman politički i tehnološki izazov osiguravanja više energije, posebno u zemljama u razvoju s povećanjem životnog standarda, istodobno smanjujući emisiju stakleničkih plinova.
Projekcije pokazuju najbrži rast obnovljivih izvora energije (+ 166%) i prirodnog plina (+ 44%), ali i kontinuirano povećanje nuklearne energije (+ 36%), nafte (+ 22%), pa čak i ugljena (+ 12%).
Globalne emisije CO2 znatno će se povećati do 2050. godine, osim ako rast potrošnje energije naglo ne bude ograničen, što se čini malo vjerojatnim obzirom na povijesne trendove, ili ako dođe do bržeg prebacivanja na izvore koji ne emitiraju CO2 (što se također čini malo vjerojatno s obzirom na nedostatak političkih aktivnosti).
Rast populacije i gospodarstva
S trenutnim politikama i tehnologijama, atmosferski ugljični dioksid nastavit će se povećavati do sredine stoljeća, nadmašujući ga daleko iznad cilja koji su postavili kreatori politika kao dijela Pariškog sporazuma iz 2015., s pripadajućim posljedicama na klimu.
Procjene utjecaja na okoliš pokazuju da će OECD gospodarstva ostvarivati prosječni rast stanovništva od 0,3% godišnje do 2050. godine i rast proizvodnje po glavi stanovnika od 1,2%, što će nadoknaditi pad energetske intenzivnosti od 1,1%.
Međutim, za brže rastuće ekonomije koje nisu članice OECD-a, od kojih su mnoge ušla ili će ući u status srednjeg dohotka, rast stanovništva od 0,8% i rast BDP-a po glavi stanovnika od 2,9% nadmašit će 2,0% smanjenje energetske intenzivnosti.
Rast potrošnje energije
Rezultat je da se predviđa da će se potrošnja energije OECD-a povećavati za 0,4% godišnje do sredine stoljeća, dok se potrošnja izvan OECD-a povećava za 1,6%.
Potrošnja energije OECD-a bit će oko 15% veća u 2050. u usporedbi s 2018. godinom, iako će se njezin udio u ukupnom svjetskom porastu smanjiti s trenutnih 40% na 30%.
Potrošnja energije izvan OECD-a povećat će se za gotovo 70%, a njezin udio u ukupnom svjetskom porastu porast će na 70% sa 60%.
EIA pretpostavlja da se intenzitet potrošnje energije koja emitira ugljični dioksid (CO2) može smanjiti u prosjeku za 0,6% godišnje u gospodarstvima OECD-a i izvan zemalja OECD-a do 2050. godine.
U ekonomijama OECD-a, dekarbonizacija od 0,6% je više nego dovoljna da nadoknadi povećanu potrošnju energije od 0,4%, rezultirajući neto smanjenjem emisija od 0,2% godišnje.
Međutim, u državama koje nisu članice OECD-a, dekarbonizacija od 0,6% nije dovoljno blizu da nadoknadi povećanu potrošnju energije od 1,6%, a emisije rastu na 1,0% godišnje.
Pretpostavke o brzini dekarbonizacije mogu se osporiti, ali projekcija podvlači razmjere tehnologije i promjena politike koje bi bile potrebne za stabiliziranje, a kamoli smanjenje emisija. To će pred političare i ekonomiste staviti nevjerojatan, pa i nesavladiv izazov kad je riječ o borbi protiv klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja.
