Ime Claudea Turmesa, predsjednika EUFORES-a i člana Europskog parlamenta dobro je poznato u Bruxellesu, jer g. Thurmes je jedna od najutjecajnijih osoba kada su u pitanju energetika i obnovljivi izvori energije. EUFORES je europska međustranačka parlamentarna mreža članova EU parlamenta i europskih nacionalnih parlamenata, osnovana 1995. kao nezavisna nevladina organizacija koja je vodeći promotor obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti. Cilj EUFORES-a je dijalog različitih sudionika na tržištu i transformacija najboljih praksi u kvalitetnu i koherentnu politiku, uzevši u obzir najnovija znanstvena dostignuća, kako bi Unija ostvarila veliku energetsku tranziciju u smjeru održivog razvoja. G. Turmes je pokretač inicijative Energy Intelligent Europe, a u svoju respektabilnu biografiju može upisati i da je dva puta bio parlamentarni izvjestitelj u primjeni Drugog energetskog paketa i Direktive o energetskoj učinkovitosti. S g. Turmesom razgovarali smo na 14. Međuparlamentarnom sastanku o OIE i energetskoj učnikovitosti, u listopadu u Lisabonu.
U Europskoj uniji već duže vrijeme jasno je da financijska kriza uzima danak i da se obnovljivi izvori trebaju adaptirati novoj realnosti, odnosno da je nužno promijeniti politiku poticanja. S kojim izazovima se taj sektor suočava?
Tržište energije danas funkcionira po sistemu "energy only", koji je dizajniran prije 25 godina, kada su dominirali fosilni izvori energije. Trošak nabave goriva odražavao je cijenu energije na burzama. Danas u sustavu ima mnogo obnovljivih izvora energije, koji nemaju proizvodnih troškova, što je srušilo cijene energije. 2008. cijena struje u Europi kretala se između 65 i 75 eura po MWh, a nakon što je u sustav ušlo mnogo obnovljivaca cijene energije kreću se oko 40 eura za MWh. No, ako vjetar puše i sunce sije cijena struje je ispod prosjeka, dapače, ponekad cijena proizvodnje čak iznosi nula eura. No, obnovljivci su stvorili distorzija u cijenama energije na burzi i to je problem koji sada treba rješavati. U cijenu energije treba uključiti trošak zagađenja, a to je cijela priča iza ETS-sustava trgovanja emisijskim jedinicama, a tu je i potreba za novim dizajnom tržišta. Onoga dana kada ćemo imati više interkonekcija i veću mogućnost skladištenja energije, cijene neće tako padati kada vjetar bude puhao, a sunce sijalo.
Njemačka je u rujnu u pogon pustila najveće komercijalno postrojenje za pohranu električne energije, a sve je više najava da će do 2020. moglo doći do pada cijena baterija za 50%...
Danas imamo velike mogućnosti skladištenja energije u hidroenergetskim kapacitetima. U posljednjih deset godina kapaciteti pumpnih hidroelektrana gotovo su udvostručeni. Druga mogućnost je transformacija električne energije iz vjetra u vodik, koji se može koristiti izravno u gorivim člancima za proizvodnju toplinske i električne energije, ili se iz njega može proizvoditi prirodni plin koji je moguće skladištiti u plinovodima. U međuvremenu imamo baterije. Valja se pitati što će se dogoditi ako cijene baterije padnu onom dinamikom kojom su pale cijene fotonapona, jer u tom slučaju FN na krovu i baterija postaju najjeftinija opcija za opskrbu energijom. To bi mogla biti prava revolucija za današnji centralizirani sustav proizvodnje energije.
Možete li zamisliti kako će izgledati tržište električne energije za 20-ak godina, ako svi mehanizmi za novi dizajn tržišta koji su sada u povojima zažive u praksi...
Većina građana imat će manje troškove energije jer će njihovi domovi biti bolje toplinski izolirani, što znači da će kupovati manje plina i nafte, a s obzirom na to da se radi na što energetski učinkovitijim elektroničkim spravama, trošit će se manje energije za hlađenje i grijanje, dok će potrošnja struje biti stabilna. Ljudi će i prije dolaska kući na svojim pametnim telefonima moći regulirati niz parametara potrošnje energije, a mislim da će velik broj potrošača ujedno biti i proizvođači energije. Velike elektrane, a posebno elektrane na ugljen mogle bi gotovo nestati iz sustava.
Ako je to neminovnost, koja je onda budućnost velikih energetskih kompanija, kako da prilagode svoje poslovanje novim okolnostima na tržištu?
Veliki divovi su sada u problemu, i to objašnjava zašto se tako radikalno protive obnovljivim izvorima energije i energetskoj učinkovitosti. Medijima, građanima i kreatorima politika pokušavaju prodati kojekakve horror priče i često vrlo otvoreno lažu jer se boje promjene koja je u zraku, boje se decentraliziranog sustava proizvodnje energije. Primjerice, oni lažu da će obnovljivci cijeli sustav učiniti skupljim, no ako imate dobru shemu poticaja, koja ne stvara "balone" dodatna cijena koju plaćate za dodatni vjetar je kompenzirana padajućim cijenama struje, od čega cijelo društvo ima koristi. Osim toga, laž je da previše obnovljivaca čini elektroenergetski sustav nestabilnim i da se njime neće moći upravljati. To je bedasto, jer imamo sve moguće informacijske i komunikacijske tehnologije potrebne za rukovođenje puno kompleksnijim sustavom. Obnovljivci su upravljivi, a ako ćemo uspoređivati, novi obnovljivci su jeftiniji od plina i ugljena, te posebno, od nuklearne energije. Ekspertiza za vođenje velikih elektrana možda više nije potrebna. Danas veliki divovi trebaju biti vrlo bliski onima kojima koji energiju troše, građanima, malim i srednjim poduzećima, energetskim zadrugama. Jer, svi oni su možda brži u gradnji novih obnovljivih kapaciteta nego što je to jedan veliki mastodont s kompliciranim procesom donošenja odluka.
Ipak, činjenica je da velike energetske kompanije masovno zapošljavaju, vežu na sebe veliku industriju i svi zajedno pune državne proračune, pa kako da nastave poslovati u budućnosti?
Mislim da će neki poslovi biti ugroženi, kao primjerice vađenje ugljena. Postoje posebni europski programi kojima se pomaže regijama da pruže pomoć radnicima u toj industriji koja umire. Te je objektivan društveni problem kojim se treba baviti. Velike energetske kompanije imaju različite djelatnosti, a upravljanje prijenosnom i distribucijskom mrežom i pametni domovi (smart homes) su poslovi koji se razvijaju. Nadalje, sve što se naziva modernim energetskim uslugama na tržištu raste, kao primjerice savjetodavne usluge kako postići veću energetsku učinkovitost u proizvodnim procesima. Uz to, kompanije će morati imati timove koji će biti vrlo operativni i brzi u realizaciji projekata obnovljivih izvora energije.
Rekli ste da industrija ugljena izumire. Mnogi energetičari "stare škole" se s vama ne bi složili. Primjerice, Hrvatska planira izgraditi novu TE na uvozni ugljen, snage 500 MW. Ako se uzme u obzir aktualna europska energetska i klimatska politika je li ekonomski isplativo za budućnost sagraditi elektranu na uvozni ugljen?
Kada bih bio investitor, nikada ne bih investirao u ugljen i to ne samo zbog ekoloških razloga već zbog ekonomske logike. Ako Hrvatska uloži u TE na ugljen, a okolne zemlje poput Slovenije, Srbije i BiH krenu masovno ulagati u obnovljive izvore energije, ta termoelektrana neće biti potrebna jer će raditi malo sati. To je velik financijski rizik. Klimatske promjene su realnost, a pritisak na izvore energije koji tim promjenama doprinose, poput ugljena, može samo rasti. Dakle, investitor se suočava s velikim ekonomskim i političkim rizikom jer građani za deset-petnaestak godina mogu reći da ugljen više nije prihvatljiv, te napraviti pritisak na političare i vlade da se gase takvi objekti. Rizik takve investicije je ogroman, jer će pritisak rasti.
ETS sustav je jedini tržišni alat kojim se može utjecati na proizvodnju energije iz fosilnih izvora. Ipak, Europa se već godinama čini vrlo neodlučna u namjeri da poveća njihovu cijenu. Što se može očekivati vezano za cijene emisijskih dozvola?
ETS tržište danas je preplavljeno vrlo jeftinim dozvolama, a postoji rizik da se takva situacija produži na osam do deset godina. No, kada iz tog aspekta govorimo o projektu gradnje TE na ugljen u Hrvatskoj, ona može profitabilno raditi spomenuti period, no ako mi u Europi odradimo svoj posao i riješimo problem s ETS dozvolama, ta elektrana može preko noći prestati biti konkurentna na tržištu. Kao što sam rekao, rizik takve investicije je ogroman. Investitor će dakle već sada morati razmišljati o gradnji CCS sustava za hvatanje i pohranu ugljičnog dioksida... U ovim okolnostima većini država nova TE na ugljen nije potrebna, no ako se o njoj razmišlja jedini način je da uz nju bude sagrađeno postrojenje za hvatanje i pohranu ugljičnog dioksida. Ulaganje u takvu elektranu bez sustava za snažno smanjivanje emisija CO2 je zločin protiv čovječnosti.
Hrvatska je najveći neto uvoznik električne energije u Europi i potrebni su joj novi konvencionalni proizvodni kapaciteti. Kakav je vaš stav o TE na plin?
Najbolji način da Hrvatska odgovori na te svoje probleme s manjkom energije je pomoć Europskoj komisiji u izgradnji tržišta električne energije u Jugoistočnoj Europi. To bi trebalo pomoći svim zemljama u regiji da zadovolje svoje potrebe za energijom, jer ako je u vašoj zemlji sušna sezona, ne znači da postoje poteškoće s proizvodnjom u nekoj od zemalja regije. Trebamo raditi zajedno i napraviti plan za ovu regiju kada je riječ o energetskoj učinkovitosti i obnovljivcima, jer tada nećemo trebati velike kapacitete iz ugljena ili plina. Dok god te diskusije ostaju unutar nacionalne razine neće se postići odlični rezultati. Trebate gledati preko granica.
Europa je krenula na put stvaranja energetske unije. Poznate su namjere i obris, iako još nije do u detalje jasno o čemu se radi. Kakvo je vaše mišljenje o takvoj vrsti unije?
Osobno, mislim da smo u proteklih deset godina izgraditi glavne elemente energetske unije. Glavni element je energetska učinkovitost kao glavno "gorivo", te naši vlastiti obnovljivi izvori energije. Imamo odličnu legislativu na tom polju, a ono što treba unaprijediti su energetske interkonekcije. Nužna je bolja suradnja, a možda i međunacionalna suradnja nacionalnih operatora prijenosnog sustava, jer onome tko upravlja mrežom u jednoj državi, teško je optimizirati rad preko granica. U konfliktu s Rusijom postalo je jasno da je sigurnost opskrbe, posebno u sektoru toplinarstva i opskrbe plinom, lakše organizirati ujedinjenim snagama. Sigurnost opskrbe treba mijenjati u legislativi jer se odmičemo od gledanja da je ona isključivo nacionalna privilegija. Nadalje, još jedno polje u kojem možemo napraviti puno je koordinirani nastup Unije prema drugim zemljama. Postoji ideja o zajedničkom europskom nastupu u dobavi plina, no pitanje je tko onda postaje kartel - kompanije ili vlade, jer mora postojati tržišno natjecanje među tvrtkama. Mnogi mi stručnjaci kažu da ako Europa kao kupac formira kartel, to bi moglo natjerati prodavatelje, Norvešku, Katar i Rusiju da formiraju plinski OPEC, što bi dodalo još više tenzija u nabavu te ionako vruće robe. Dvije trećine svih ugovora o dobavi plina između Europe i drugih zemalja prestat će važiti u roku od pet godina, što je dobra vijest i odlična prilika da promijeni prirodu ugovora za uvoz plina. Mislim da je dobar potez za europske vlade da ne pristaju na indeksaciju cijena plina uz cijenu nafte, te na klauzule o zabrani reeksporta plina.
Istaknuli ste potrebu iznalaženja poslovnog modela za gradnju interkonekcija koje će omogućiti lakši i nesmetani protok energije, posebno one proizvedene iz obnovljivih izvora energije, još u Europi postoje mnoga uska grla i problemi s plasmanom viška tako proizvedene energije. Možete li objasniti problem?
Prvi problem je što Vlade i nacionalni operatori prijenosnih sustava razmišljaju u nacionalnim granicama, što ponekad nije optimalno. Očekujemo mnogo strateških svađa, jer primjerice Francuska ne želi da na njezino tržište dođe mnogo jeftine struje iz Španjolske i Portugala jer to narušava današnju dominaciju nuklearki u Francuskoj. Bugarska ima tri do četiri puta veće proizvodne kapacitete od svojih potreba, a ti su proizvodni kapaciteti ponekad skupi. Dakle, Bugarska blokira gradnju interkonekcije s Rumunjskom jer se boji da bi jeftina struja iz te zemlje mogla stvoriti još veći višak, a rješenje je u izvozu. Trebamo prekinuti političke svađe oko energetskih interkonekcija i udružiti snage. Primjerice, podmorski kabl ispod Crnog mora omogućio bi objema državama da izvoze svoj višak u Tursku i uvoze iz nje. Razmišljanje izvan okvira može dati dobre rezultate.
Što je s plinskim infrastrukturom? Nedavno je objavljena analiza da je moguće da Europa u nekim slučajevima uloži u infrastrukturu koja će zbog smanjene potražnje biti 'mrtva'...
Količine plina koje će Europa konzumirati će padati, jer 50% plina koji se troši u Europi troši se na grijanje, a Europa će bolje izolirati zgrade. Mislim da će industriji dio potrebne energije umjesto plina dati električna energija, a kada je riječ o sektoru za proizvodnju električne energije plin je optimalna podrška obnovljivcima. Optimizacija plinskih interkonekcija ne bi smjela biti rađena prema scenariju rasta potrošnje, već prema scenariju da interkonekcije daju veću fleksibilnost u slučaju da dođe do ekstremnih geopolitičkih napetosti, poput ove s Rusijom. Veća fleksibilnost treba biti komplementarna s obnovljivcima. Jer ako se udio obnovljivaca poveća na 50% do 60% plinska infrastruktura igrat će veliku ulogu u tome da se višak energije skladišti u formi metana ili vodika, a to će tada nužna opcija za skladištenje energije.
Je li Europa bila predarežljiva prema fotonaponu? Fotonapon i dalje dobiva poticaje, u nekim zemljama u nekim trenucima dosegnut je mrežni paritet, no u mnogima nije. Kako sada riješiti problem fotonapona?
U nekim zemljama bilo je problema. Stvorio se 'balon' koji smo vidjeli u Njemačkoj, Italiji i Češkoj. U Češkoj znamo da je to bila namjerna politika kako bi obnovljivci dobili lošu sliku i kako bi država mogla nastaviti s planovima u ugljenu i nuklearnoj energiji. Njemačka nije svojom shemom poticaja dovoljno brzo reagirala na pad cijena opreme. Fotonapon je tehnologija koja čak i više od vjetra daje šansu planetu da proizvodi energiju. I najsiromašniji ljudi na svijetu sada mogu imati struju i nema izgovora da se to ne napravi u Africi. U Europi imamo dva sustava, jedan za velike sustave koje je u redu, a drugi za privatne korisnike u kojem ćemo poticati ljude da stave FN panele na krov, a poslovna logika iza toga je da uštede na kupnji manje struje preko mreže. To je ono što nazivamo modelom mrežnog pariteta. Portugal i Danska uveli su taj sustav u svoju legislativu i čini se da je riječ o dobrom primjeru.
Što bi savjetovali Hrvatskoj? Imamo puno sunca, ali na mreži imamo tek oko 13 MW iz fotonapona...
Hrvatska bi trebala razgovarati sa stručnjacima kojim tu imaju puno iskustva jer su potencijali odlični. Trebala bi stvoriti vrlo pažljivu shemu poticaja za FN, ugledavši se na Portugal i Dansku.
