Kako je europska Uredba o fluoriranim radnim tvarima ostvarila 'najcrnje scenarije' industrije

Aleksandar HORVAT, dipl. oec.
Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Zagreb

Možete li ukratko prikazati međunarodne i domaće propise vezane uz primjenu radnih tvari u rashladnoj tehnici?

Najvažniji međunarodni propis, kada se radi o zaštiti ozonskog sloja, danas je Montrealski protokol koji je donesen još 1987, a prije njega to je bila i Bečka konvencija koja je donesena 1985. godine. Za oba ta sporazuma Hrvatska je stranka od 8. listopada 1991. godine na temelju notifikacije o sukcesiji. Za provedbu Montrealskog protokola u Hrvatskoj zaduženo je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode i na njegovoj osnovi je 1996. godine donesen Nacionalni plan za postupno ukidanje tvari koje oštećuju ozonski omotač.
Uz to, danom pristupanja Europskoj uniji, Hrvatska je prihvatila sve europske propise koji se odnose na zaštitu okoliša i prirode, a to područje je u Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti zraka (NN 130/2011 i 47/2014) kao krovnim zakonom. Uredbom o tvarima koje oštećuju ozonski sloj i fluoriranim stakleničkim plinovima (NN 90/2014) i Pravilnikom o izobrazbi osoba koje obavljaju djelatnost prikupljanja, provjere propuštanja, ugradnje i održavanja ili servisiranja opreme i uređaja koji sadrže tvari koje oštećuju ozonski sloj ili fluorirane stakleničke plinove ili o njima ovise (NN 3/2013) definirani su načini na koje se taj Zakon provodi u praksi.
No, u ovom trenutku najvažniji propis je Uredba (EU) br. 517/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o fluoriranim stakleničkim plinovima i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 842/2006, odnosno tzv. F-Gas regulativa koja je donesena u svibnju 2014, a na snagu je stupila 1. siječnja ove godine. Ona je kao krovna uredba automatski važeća u nacionalnom zakonodavstvu bilo koje članice EU-a, a njezin je cilj smanjenje primjene fluoriranih ugljikovodika i time njihovog utjecaja na klimatske promjene.

Koje su glavne značajke te Uredbe?

Glavni kriterij utjecaja neke tvari na okoliš, prema Uredbi, je potencijal globalnog zagrijavanja (GWP) i na osnovi njegove vrijednosti određeno je koje su tvari (ne samo radne tvari u rashladnoj tehnici) dopuštene za primjenu, a koje nisu. Inače, najveći udio (čak 85%) u potrošnji fluoriranih ugljikovodika (HFC) otpada na rashladnu i klimatizacijsku tehniku pa je to područje na koje se najviše djeluje.
Dakle, glavni cilj Uredbe i svih sličnih propisa u svijetu je smanjiti potrošnju HFC-ova na 80%. Zapravo, Uredba propisuje čak 95%, no to je uistinu nemoguće, a čak je i tih 80% 'jako nategnuto', već je vjerojatnije da će to biti nekih 70 - 75%.
U svakom slučaju, do 2020. trebaju se povući iz primjene sve radne tvari čiji je GWP > 2500 i one se nakon te godine više neće moći koristiti.

Možete li reći nešto više o europskom sustavu dozvola, odnosno kvota za rad s radnim tvarima?

Svi sudionici iz gospodarstva zemalja EU-a koji se bave uvozom i izvozom tzv. kontroliranih tvari (to su sve tvari koje oštećuju ozonski sloj i zato se njihova primjena 'kontrolira') moraju se prijaviti Europskoj komisiji koja će im na osnovi te prijave odrediti kvote i izdati dozvole za rad s radnim tvarima, odnosno njihov uvoz i izvoz.
Do 2012. godine je te kvote dobilo 79 tvrtki iz svih zemalja EU-a, među kojima i šest iz Hrvatske. Uz to, tu su i 334 novoprijavljene tvrtke, od čega 79 iz Hrvatske, koje su od 2012. godine do danas ušle na tržište.
Sam taj postupak prijave je prilično jednostavan i postoji tzv. F-Gas Portal na koji je dovoljno logirati se, nakon čega se dobiva korisničko ime i lozinka. Sve je to 'user friendly' i nije potrebno ići u Bruxelles ni tamo imati predstavnika, jer se sve može napraviti klikom miša: prijava, zahtjevi za kvote, zahtjevi za dodatne kvote, zahtjevi za smanjivanje kvote, izvješćivanje za proteklu godinu, unos uvezenih i izvezenih količina itd.

* * *

prof. dr. sc. Tonko ĆURKO, dipl. ing.
Hrvatska udruga za rashladnu, klima-tehniku i
dizalice topline, Zagreb

Jedna od glavnih djelatnosti Hrvatske udruge za rashladnu, klima-tehniku i dizalice topline je obuka i usavršavanje servisera za rad s radnim tvarima. Možete li reći nešto o samom postupku obuke i ispitivanja?

Dakle, serviser najprije mora proći školovanje, a zatim odlazi na ispit pred ispitnim povjerenstvom MZOIP-a te nakon položenog ispita dobiva potvrdu ('Uvjerenje') koje predaje svojoj tvrtki i ona se na temelju toga može registrirati pri MZOIP-u za obavljanje te djelatnosti. Uz to, serviser je dužan obaviti i stručno usavršavanje, tj. u roku pet godina (koliko mu vrijedi uvjerenje da se može baviti tim poslom) mora obnoviti svoja znanja i dokazati da se bavio strukom.
Sam postupak ispitivanja je takav da pred ispitnim povjerenstvom svaki serviser pokazuje svoje znanje, a ispit ima pisani i praktični dio. Uz to, ispit je podijeljen u 10 cjelina (modula), a u svakom modulu ispitanik mora zadovoljiti barem 60% postavljenih pitanja ili pokazati odgovarajuće vještine. Tada se ispit smatra pozitivnim i serviser dobiva uvjerenje da ga je položio.
Valjanost tog uvjerenja je pet godina, a uvjeti da bi ga se produljilo je stečeno uvjerenje o cjeloživotnom obrazovanju u tih pet godina i dokaz da je serviser u tih pet godina doista radio u struci. Ako pristupnik te uvjete ne zadovoljava, ponovno se upućuje na stručnu obuku.

Koliko je osoba do sada završilo te programe?

Do sada je HURKT u svoja četiri centra (u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu) održao 14 radionica, na kojima je ukupno bilo 295 sudionika. Oni su time stekli sve potvrde koje su im potrebne za pristupanje ispitu, osim ako se ne radi o serviserima koje takve potvrde, odnosno uvjerenja imaju iz prethodnog, tzv. RMP-sustava koji ispitu mogu pristupiti bez prethdne obuke.
Taj ispit do sada je uspješno položilo 1097 servisera, a ispiti su održani u sva četiri spomenuta centra (15 ispita u Zagrebu, četiri u Osijeku, šest u Rijeci i pet u Splitu).
Htio bih napomenuti da je u cijelom EU-u do sada, prema zahtjevima Uredbe 517/2014, ovlašeno oko 160 000 servisera, što znači 40 certificiranih servisera na 100 000 stanovnika, dok ih u Hrvatskoj ima 24 na 100 000 stanovnika, što je sasvim solidno. Međutim, kada se radi o školovanju i obuci servisera za rad s 'novim' radnim tvarima, a ne samo fluoriranim ugljikovodicima koji su predmet te Uredbe, cijeli sustav je tek na početku.

Te 'nove' radne tvari su budućnost?

Točno, budućnost su te 'nove', 'prirodne' radne tvari s malim GWP-om. No, apsurd je da se danas najviše govori o onima čija se primjena postupno ukida, a to su HFC-ovi, dok se o svemu onome što dolazi, a to su amonijak, ugljični dioksid, ugljikovodici i hidrofluoroolefini uopće ne govori. Sve one imaju brojne prednosti u primjeni u odnosu na HFC-ove, ali i nedostatke kao što su otrovnost, zapaljivost, visoki radni tlakovi, dostupnost na tržištu, prikladnost za postojeće sustave itd. U skladu s time, promijenjena je kategorizacija radnih tvari s obzirom na otrovnost i zapaljivost i uz postojeće kategorije zapaljivosti (A1, A2 i A3) i otrovnosti (B1, B2 i B3), uvedene su nove kategorije A2L i B2L. U te kategorije ubrajaju se gotovo sve od danas 'prihvatljivih' radnih tvari.
Uz to, s obzirom na neke druge propise, u vezi s primjenom tih 'novih' radnih tvari postoje još neka ograničenja. Primjerice, za primjenu amonijaka postoje ograničenja vezana uz propise iz područja opreme pod tlakom, dok za primjenu CO₂ takvih ograničenja nema, ali problem su visoki radni tlakovi. S druge strane, HFO-i i R 32 ubrajaju se u kategoriju A2L, dok se ugljikovodici, propan (R 290) i izobutan (R 600a) ubrajaju u kategoriju A3 pa za njih postoje značajna ograničenja za sve količine punjenja veće od 150 g. No, to su prevelike restrikcije ako se uzme u obzir da se, npr. u automobilima nalazi 40 kg visokozapaljivog benzina i da su oni bez ikakvih organičena svakodnevno izloženi opasnostima na cestama, dok je rashladna oprema u pravilu nepomična, stabilna i pod kontrolom te nije izložena nikakvim rizicima.
Uz sve to, moram reći da podaci Europskog udruženja za klimatizaciju i hlađenje (AREA) pokazuju razmjerno slabu rasprostranjenost programa školovanja i obuke za rad s tim, 'novim' radnim tvarima. Primjerice, obuka za rad s HFO-ima postoji u samo 20% zemalja EU-a, dok je (neobvezujuće) certificiranih servisera u cijelom EU-u iznosi svega 4766, za ugljikovodike u malim sustavima 1430, a za HFO-e nema nijednog! Takvo stanje je posve nelogično i neodrživo, no tu je ujedno i golemi potencijal za poboljšanja, u što se HURKT već odavno uključio.

* * *

Damir ŽILIĆ, dipl. ing.
Emerson d.o.o., Climate Tecnologies, Zagreb

Proizvođači rashladne i klimatizacijske opreme i uređaja, odnosno tzv. industrija se donošenjem Uredbe 517/2014 našla pod velikim udarom. Zašto?

Spomenuta Uredba, često nazvana i F-Gas regulativom, donesena je prošle godine, ali sa zakašnjenjem, pri čemu se rokovi za njezino provođenje nisu pomaknuli u budućnost, već su ostali onakvi kakvi su bili predviđeni u njezinim prvim prijedlozima. Kolalo je nekoliko mogućih scenarija, ali se ostvario 'crnji od najcrnjeg'. Europska unija je odlučila odlučno provesti Uredbu primjenom dva alata, prinudom i/ili privolom. Prinuda znači: 'Do tada nešto možete koristiti, a poslije toga ne smijete!', čak je predviđena zabrana servisiranja postojeće opreme. Privola znači: 'Ako se pri gradnji novih sustava ostvaruju zadani ciljevi (npr. radna tvar sa što manjim GWP-om, visokoučinkoviti kompresori modulirajećeg učina, električni komutirani elektromotori itd), od države će se dobiti povrat dijela uloženih sredstava.' Takav model je već u funkciji (npr. u Nizozemskoj), a počinje se primjenjivati i u Hrvatskoj.

Pred rashladnom i klimatizacijskom tehnikom su velike promjene. Je li struka za to spremna?

Pred strukom su izazovi kao rijetko kada prije. Na primjer, odlučivati danas o investiciji u veliki rashladni sustav nije nimalo laka zadaća. S obzirom da F-Gas regulativa luči rashladne sustave na velike (s > 40 kW rashladnog učina) i male (s < 40 kW) i da je posebno restriktivna prema velikima, odluka je jako teška. Ako se odlučite za HFC, za šest godina, nova radna tvar za dopunu više neće biti dostupna, a tržište oporabljene ni do sada nije bilo uspostavljeno pa je teško za očekivati da će biti u budućnosti. Osim toga, unutar očekivanog vijeka trajanja opreme predviđena je potpuna zabrana servisiranja. Ako se odlučite za CO₂, on će pri našim temperaturama okolice biti neefikasan pa treba pribjeći rješenju hibridnog kaskadnog sustava, gdje se u gornju kaskadu ugrađuje R 134a (dozvoljena iznimka prema F-Gas regulativi), ali s rasolinom kao sekundarnim prijenosnikom topline. Ova tehnologija zahtijeva dosta znanja, drugačije tehnologije pri montaži, značajno više investicijske troškove i vezanost za mali broj tvrtki koje su ovladale tom tehnologijom. Treća opcija je ugradnja sustava s ugljikovodicima koji su radne tvari s fantastičnim termodinamičkim karakteristikama, ali su zapaljive i eksplozivne. Zbog toga, sva oprema potpada pod regulativu ATEX i PED i gdje je gradnja manjih uređaja (Kategorija 2) relativno jednostavna, ali je kod većih sustava to bitno skuplje i složenije. Amonijak kao opcija teško dolazi u obzir zato što su traženi kapaciteti premali za tipična amonijačna postrojenja. Osim toga, tehnologija gradnje instalacija je potpuno drugačija od današnje u komercijalnoj rashladnoj tehnici i njome vlada vrlo mali broj tvrtki, a potreba za evaporativnim kondenzatorom, sekundarnim prijenosnikom topline s pripadajućim izmjenjivačima i cirkulacijskim pumpama i armaturama, zakonom propisane mjere (ATEX, PED itd) značajno povisuju investicijske troškove. Sve to će značajno promijeniti današnja tehnička rješenja u komercijalnom hlađenju.
Što se tiče klimatizacije, situacija je slična, s time što je dozvoljeno korištenje radnih tvari s GWP < 750, ali s maksimalnim punjenjem od 3 kg. Neizvjesno je što će se dogoditi s tzv. VRV/VRF sustavima nakon 2025. godine.

Postoje li uopće zadovoljavajuća rješenja u razmjerno kratkom roku?

Alternative postoje i već su navedene (CO₂, NH₃ i prirodni ugljikovodici) i to su trajna rješenja. Njima se priključuju i oni HFO-i koji imaju GWP ≤ 150. Postoji i cijeli niz privremenih rješenja (R 407a, R 407f, R 448a itd). Od svih ponuđenih rješenja, ugljikovodici traže usvajanje novih znanja, poštivanje strogih zakonskih propisa, a trenutačno dostupna oprema (npr. kompresori, armature) se može relativno jednostavno prilagoditi ugljikovodicima i brzo staviti na tržište. Treba poduzeti mjere da oprema koja dolazi u ATEX Zonu 2 ne iskri (statički elektricitet, električni luk, zbog trenja i sl), da površinska temperatura opreme ne prijeđe propisane granice, da punjenje ne prelazi propisane količine i sl. Kod kompresora je potrebno i odabrati odgovarajuće mazivo ulje. Te prilagodbe nije moguće napraviti na već instaliranoj opremi, već se isključivo odnosi na nove proizvode. Dok za primjenu CO₂ ili NH₃, morate imati kompresore potpuno drugačije konstrukcije, namjenski konstruirane samo za te radne tvari. Kompresori za CO₂ već postoje i asortiman se stalno širi. Kompresori za NH₃ su tipično velikih rashladnih učina i ne pokrivaju manje rasladne učine.
Stoga je R 290 (propan) možda najbolje rješenje, jedino što se treba dobro pripremiti i dočekati izlazak potrebnog asortimana opreme na tržište, a za to treba vremena, više vremena nego je predviđeno Uredbom.