Možete li komentirati postojeću energetsku politiku Hrvatske?
Sjećam se da se u predizbornoj kampanji prije parlamentarnih izbora 2011. stavljalo puno naglasaka na obnovljivce, energetsku tranziciju itd. Čak se govorilo o formiranju zajedničkog Ministarstva energetike i zaštite okoliša. Na kraju je energetika ostala u MINGO-u, a spominjala se i "solarna mafija" koja profitira na projektima te je sve napadnuto kao velika skupa prevara. Znalo se da se europska energetska i klimatska politika okreće OIE, a mi smo nastavili forsirati TE na uvozni ugljen i fosilna goriva općenito. Danas mi se čini da su se forsirale pogrešne priče u nečijem interesu, dok su se istovremeno "dobre priče" u OIE na neki način kočile, osim projekata u biomasi u kasnijoj fazi, ali i to na način koji nije bio sukladan primjerima dobre prakse. Zagovaraju se paušalna rješenja koja nikuda ne vode, poput TE Plomin C. Za vrijeme trajanja sada već bivše Vlade cijena proizvodnje iz fotonapona i vjetra je dramatično pala, otvorila se prilika financiranja iz fondova za ruralni i regionalni razvoj, koji se jako dobro mogu povezati s cijelim lancem vrijednosti u poslovnom modelu, gdje elektrane na biomasu i bioplin nisu samostalni energetski izvori, već rješavaju puno više problema.Umjesto da se to prepozna i da se legislativa usmjeri da se projekti lakše realiziraju, nije se dogodilo ništa.
Je li to problem sinergije među ministarstvima?
Da, to je logično obrazloženje, jer su projekti u energetici multidisciplinarni. Mislim da je naš najveći promašaj što nismo napravili Ministarstvo energetike i zaštite okoliša. Države koje gospodarski i energetski prosperiraju sve imaju takvo ministarstvo. Imamo Energetsku strategiju baziranu na ugljenu, sada radimo Niskougljičnu strategiju koja je dijelom u suprotnosti s Energetskom strategijom koja je zastarjela, a napravili smo i Industrijsku strategiju koja je nepovezana s Niskougljičnom strategijom i govori o nekim industrijama koje bi trebali razmišljati kako da ih zamijenimo, a ne rehabilitiramo. Sve je u koliziji i kako očekivati da politika koja iz toga proizlazi može biti suvisla i dobra?
Glavnina energetičara zagovara gradnju TE Plomin C na ugljen. Kakav je Vaš stav o tom projektu?
Plomin je sjajno energetsko središte i slažem se s tim da ne smije jednostavno nestati, ali isto tako, ovako kako je sada zamišljen, bez ikakvih novih razmišljanja što u budućnosti, nema smisla. U medijima su se već pojavile informacije o vrlo visokim otkupnim cijenama za struju iz TE Plomin C, cijene koje su danas veće od ugovorenih poticaja za vjetroelektrane. Nemam problema oko tog projekta, osim činjenice da je oprema i energent iz uvoza i da se traži ugovor za otkup struje po visokim cijenama. Ako je tome tako, onda smatram da treba tražiti bolje alternative. Da se TE Plomin već počeo graditi 2010, vjerojatno ne bih imao primjedbi, ali danas sve ono što zeleni govore, s tim se slažem. Skupo je, uvozno je, nije naše. Postoje načini za ozeleniti tu elektranu i učiniti je profitabilnijom, neki u HEP-u su toga svjesni, ali ne dolaze do izražaja. Danas u TE na ugljen postoje tehnologije, kao primjerice predgrijavanje vode solarnim zrcalima, što se radi u Južnoafričkoj Republici. U Australiji postoji varijanta korištenja CO2 za uzgoj algi za proizvodnju biogoriva. Dakle, razmišlja se kako proces ozeleniti i napraviti učinkovitijim, jeftinijim. Kad bi se razmotrile takve varijante i napravile studije, uvjeren sam da bi se mogao postići konsenzus javnosti o korisnosti projekta. Kad je riječ o baznoj energiji, nedavno je jedan operator prijenosnog sustava sa sjevera Njemačke komentirao da mreža može primiti 70% energije iz OIE bez potrebe za pohranom. Danska je već dobrim dijelom prestala koristiti baznu energiju, već većinu potreba zadovoljava preko burze. TE na ugljen kao izvor bazne energije više nam nije potreban da bi sustav funkcionirao.
Dobro, odakle onda dobiti baznu energiju?
U mreži budućnosti više neće biti bazne energije kakvu danas poznajemo. To se već vidi na primjeru Danske. Njemački koncept Energiewende kaže da im na razini cijele države treba po jedna plinska termoelektrana snage 500 MW na sjeveru i jugu, koje će raditi 200 do 300 sati godišnje. Uzmite u obzir da to govori jedna ogromna država koja nema hidroelektrana. To je šokantno. Ako govorimo o pohrani energije, Njemačka već sada ima u razvoju projekt pohrane vodika u geološke slojeve koji bi mogao balansirati potrebe cijelog sjevera zemlje. Da ne govorim o primjeni baterija. Neki ljudi govore da to neće nikada postati masovno, ali njihova cijena je u godinu dana pala dva puta i kada krene njihova šira primjena bit će to veći 'bum' od fotonapona. Ako ćemo se slijepo držati te ideje da nikada neće biti sustava bez bazne energije, brine me da ćemo propustiti priliku napraviti nešto novo, posebno zato što imamo hidroelektrane i samim time priliku da u energetskoj tranziciji budemo brži od drugih.
Kako komentirate novi Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji?
Pozitivno je što imamo krovni zakon, koji je dosta fokusiran na tehnička rješenja i što je prvi puta prepoznata potreba za regionalnim i ruralnim razvojem kroz izdavanje koncesija za zemljište projektima koji uključuju lokalne zajednice. Do sada su se poticajima pokrivali i u neku ruku skrivali tehnički problemi oko cijene priključaka i slično, a kada se oni riješe, treba sve ostaviti tržištu koje će naći načina da se stvari počnu kretati same od sebe, što ne znači da poticanje neće biti poželjno, ali ako se već potiče, trebalo bi to raditi na održiviji način. Pozitivno je što opstaje 'feed-in' za male projekte i što opskrbljivači imaju priliku otkupljivati energiju iz OIE. Podzakonski akti su trebali biti doneseni do 31. listopada, ali vjerojatno ih nećemo vidjeti do polovine iduće godine. Dosta toga ovisit će o podzakonskim propisima, a to će jako ovisiti o sastavu i smjeru nove vlade.
Jedan ste od autora analize po narudžbi Greenpeacea koja kalkulira da je za Hrvatsku moguće i isplativo do 2050. prijeći na 100% OIE. Kako i zašto? Sve djeluje ultraambiciozno...
Vidite, ja sam uvjeren da će se to dogoditi i prije nego što smo mi to napisali u studiji, ne nužno u tim omjerima. Da se i ništa ne radi u smislu poticanja mislim da ću doživjeti 100% obnovljiv sustav proizvodnje energije u Hrvatskoj. Zašto? Zato što neće biti alternative. Uostalom, projeciramo nešto što treba biti tržišno, a u tome slučaju griješimo u startu: 2002. su predviđanja za razvoj OIE radili Međunarodna agencija za energiju, EWEA i Greenpeace, a sve procjene su na koncu podbacile. Siguran sam da će naša studija također podbaciti s očekivanjima. Da li će omjeri i tehnologije biti takvi kakve smo mi naveli, ne znam, jer smo imali vrlo konzervativne procjene u smislu pada cijena proizvodnje iz pojedinih tehnologija i u brzini razvoja tržišta. Mislim da smo bili realni jedino s hidroelektranama, što je možda i ključno. Postaje sve jeftinije proizvoditi energiju iz obnovljivih izvora. Kroz više malih izvora moći će se aktivirati lokalne investicije i ruralni i regionalni razvoj, što je jedan od stupova razvoja EU-a i kao najvažnije, smanjit ćemo uvoz fosilnih goriva, kojih godišnje uvozimo u vrijednosti od oko četiri milijarde eura. Mi smo se prije svega fokusirali na elektroenergetiku, u koju bi za energetsku tranziciju trebalo uložiti 13 milijardi eura. Tu još treba računati ulaganja u elektroenergetsku mrežu, ali s obzirom koliko naša mreža vapi za ulaganjima, to nije samo pitanje obnovljivaca, već mreže same po sebi, tako da je svaki pokušaj nametanja troška razvoja mreže na račun obnovljivaca - promašen. Inače, prijenos i distribucija su danas postojeći način da se OIE uključe u sustav, ali ako će se taj proces raznim mjerama sprječavati, poput poreza i slično, dogodit će se da će ljudi početi rezati kabele i postajati otoci za sebe. To neće biti učinkovito, ali će biti učinkovitije i jeftinije nego sustav koji se forsira u krivom smjeru i to je većina država prepoznala. Takav rasplet je onaj konačni stadij 100% obnovljivosti koji će biti ostvaren kao alternativa sustavu sa mrežom ako se na razini mrežnih djelatnosti sustavno bude radilo protiv obnovljivaca.
HOPS je nedavno povećao kvotu prihvata vjetroelektrana u sustav, no pitanje regulacije elektroenergetskog sustava za postojeće i ugovorene projekte (posebno VE) i dalje ima znatnih tehničkih i financijskih izazova za HOPS i HEP. Kome i kako naplatiti usluge regulacije - hoće li se sve na koncu preliti na građane?
Mislim da se troškovi neće preliti na građane zato što sto u ovoj državi postoje razumni investitori. HROTE je trenutno u fazi planiranja EKO bilančne skupine, a investitorima je već prezentirano da moraju na neki način sudjelovati u toj priči. Još uvijek ne mogu reći što će iz toga proizaći, ali je činjenica da se pokušava naći neko zajedničko rješenje. Investitori su svjesni da, ako će se postavljati tvrdo u smislu da su zakonski zaštićeni, dovest će se u situaciju da će cijeli sektor u budućnosti biti još više stigmatiziran. Ako se pokaže dobra volja i zajednički nađe rješenje, blagonaklonije će se gledati na razvoj obnovljivih izvora. Vjerujem u dobar kompromis jer za to postoji prostor i s jedne i s druge strane. Jedan od bitnih elemenata koji bi pomogao da sustav učinkovitije i stabilnije funkcionira je burza električne energije, koja nikako da se pokrene. Uvjeren sam da bi burza trebala biti samo u domeni regulatora tržišta, ne i HOPS-a koji je još uvijek dio HEP-a i koji se s jedne strane žali na nemogućnost regulacije, a s druge strane nije učinio mnogo da se burza što prije pokrene. Dosta zanemarujemo potencijal hidroelektrana u smislu regulacije sustava. HEP bi kao državna firma trebao raditi u interesu građana. Ako znamo da danas kW h proizveden iz vjetroelektrane košta manje od kW h proizvedenog iz termoelektrane, zašto ne gradimo vjetroelektrane? Te samodoprinosom izgrađene hidroelektrane rade na način da troše vodu i prodaju energiju za 20 eura po MW h! Zašto HEP ne bi drugačije upravljao hidroelektranama, više ih koristio za regulaciju pa, ako imaš burzu i tržište, možeš time upravljati? Često će HEP-ovci reći da su akumulacije dnevnog, a ne sezonskog tipa, kao da je to mana, ali to je odlično jer to nam i treba za energetski sustav budućnosti! Bolje upravljanje hidroelektranama omogućilo bi HEP-u veći profit. Sad je jedino pitanje: pričamo li mi bajke kad govorimo o regionalnom razvoju ili zaista želimo ostati centralizirana država kao što smo danas. Treba reći: bojimo li se 10.000 objekata koji proizvode energiju? Ako ne obmanjujemo javnost i zaista želimo regionalni razvoj i obnovljivce, onda HEP kao vlasništvo građana ove države treba raditi u interesu građana i pomoći manjim projektima, a to može jednim potezom - boljim upravljanjem hidroelektranama, kao mjeri ostvarivanja profita i pokretanja lokalnih malih projekata OIE u službi razvoja gospodarstva.
Nedavno je objavljen podatak da bi za dostizanje cilja od 20% ukupne potrošnje iz OIE naknada koju plaćaju građani trebala biti više nego utrostručena u odnosu na danas. Kako ubuduće financirati i poticati projekte OIE jer, pokazuje se da nijedna država nije dovoljno bogata da si priušti neograničen razvoj tog sektora?
Vrlo jednostavno, projekte u budućnosti više ne treba poticati. Projekti se mogu financirati na mnogo načina, kroz energetske zadruge, 'crowdfunding', kroz EU fondove. Npr, na jugu Španjolske energetska zadruga gradi neintegriranu 2,2 MW FN elektranu potpuno po tržišnim cijenama, bez poticaja. U Hrvatskoj FN elektrane koje su usmjerene na vlastitu proizvodnju, a višak i manjak balansiraju s mrežom, dakle pravi 'net metering' može biti isplativ za 10 do 11 godina, s tim da, ako se projekt odvija u poljoprivredi, turizmu, apartmanima, kampu i slično, pomaže u razvoju osnovne djelatnosti. U jednom kampu izrazili su želju da FN panelima natkriju parkiralište. Računica je pokazala da je uz 'net-metering' projekt isplativ za 12 godina, ako je ekstremno osunčana lokacija i ima dobru poklopivost sezonske i dnevne proizvodnje i potrošnje. Vlasnik kampa je zaključio da mu to odlično odgovara jer mu pomaže brandirati nudistički kamp i izračunao je da se uz naplatu parkinga od 5 eura dnevno njegov projekt isplati za dvije do tri godine. Zaboravili smo što energetika jest - način kako olakšati bilo koju gospodarsku aktivnost. To nas uče na početku studija, ali se do kraja studija to nekako zaboravi. Danas ići graditi elektranu i samo gledati isplati li se prodavati električnu energiju je ograničeno razmišljanje. U današnje vrijeme, s današnjim obnovljivim izvorima energije ne treba razmišljati na taj način, već gledati je li se energetski objekt uklapa u cijeli lanac vrijednosti, kako bi povećao isplativost tog postrojenja. Dobar primjer su bioplinska postrojenja koje se vežu uz ekološku plasteničku proizvodnju, zbrinjavanje otpada i proizvodnju gnojiva. Poslovni modeli u energetici trebaju se promišljati šire nego što se to do danas radilo i onda se dobiva prava slika. Termoelektrana od 500 MW pored nekog grada, kako bi pokrio potrebe grada za toplinskim konzumom? Nemojmo se zezati da je to učinkovito.
U Hrvatskoj je najmanje građana, tj zadruga kao vlasnika FN sustava u sustavu poticaja, dok su svi ostali proizvodni pogoni u vlasništvu pojedinaca odnosno većih tvrtki. U EU-u je konstatirano da građani i dalje imaju premalo koristi od energetske tranzicije. Jedan od odgovora na to je energetsko zadrugarstvo. Kako to funkcionira na Zapadu, a kako kod nas?
Ogroman problem u Hrvatskoj je način na koji nas uče o energetici - govore nam o tehničkim i ekonomskim aspektima, ekologija se dotiče površno, a o društvenim odnosima i znanostima u energetici nema nikakvog govora. U državama u kojima je bilo najviše benefita od energetske tranzicije krenulo se od dna, od građana, i zato je sada u Njemačkoj više od polovine OIE u vlasništvu građana ili raznih oblika udruživanja, kao što su energetske zadruge. Istodobno 'velika četvorka' je svedena na 5%. Dakle, u percepciji budućnosti oni neće postojati na tržištu u formi kao što je danas. Sve najveće energetske kompanije u EU-u drže svega 6,5% tržišta OIE. U Danskoj živi 5,5 milijuna ljudi i imaju 1.100 aktivnih energetskih zadruga a svaka ima poneki MW. Više od 75% VE u vlasništvu energetskih zadruga i zato velike danske tvrtke nemaju problema gdje će plasirati svoju opremu, a i veliki su izvoznici. Takva situacija u EU nas uči da je uspjeh industrije i razvoja OIE usko povezan s razvojem investiranja putem zadruga i drugih oblika udruživanja. Perceptivno najkapitalističkije države svijeta danas su ujedno i države s najvećim brojem zadruga, tako da je sasvim jasno da se općeniti uspjeh gospodarstva države može mjeriti sposobnošću građana za udruživanje. Inače, da su zadruge pokretač lokalnog razvoja govori i činjenica da je prvo pitanje energetske zadruge na Krku bilo je je li netko u Hrvatskoj proizvodi vjetroagregate i kako ih mogu kupiti za svoj planirani projekt VE. Odgovorio sam im da takav proizvođač postoji, ali da ga unaprijed treba upozoriti da prilagodi svoju ponudu onome što Krčanima treba. Oni su spremni uložiti taj dodatni napor da bi pomogli lokalnoj ekonomiji. To je najkvalitetniji način na koji se energetska tranzicija može dogoditi, sve drugo je isforsirano, previše će koštati i bit će neučinkovito. Smeta me što smo izgubili taj gen za udruživanje. U Hrvatskoj sada ima petnaestak zadruga koje se žele baviti energetskom djelatnošću. Mnoge još nisu krenule, a ono što bih želio u Hrvatskoj vidjeti je više projekata društvenog poduzetništva u energetici, što većinom utjelovljuju zadruge. Najveća prepreka zadrugama u Hrvatskoj je nerazumijevanje i nepovjerenje. U Hrvatskoj npr. djeluje i zadruga za etično financiranje, s ciljem osnivanja etične banke. Kada ljudima govoriš o etičnom financiranju, koji je itekako kapitalistička priča, ali je jednako usmjerena na profit, ljude i ekologiju, svi kažu da žele tako nešto. Ali kada im spomeneš zadrugu, izgube volju jer smatraju da je to nasljeđe prošle države, iako to nije ni blizu istini.
