Hrvatska je postala punopravna članica Europske unije koja još od devedesetih godina prošlog stoljeća promiče otvoreno energetsko tržište. Što to znači za Hrvatsku?
Otvoreno i integrirano tržište energije u koje spada i Hrvatska, s konkurentnim cijenama, međusobnom povezanošću, interoperabilnošću i usklađivanjem pravila i standarda jedna je od pretpostavki za konkurentnu industriju. Ali, ta pretpostavka je još daleko od ostvarenja. Trošak energije u Europskoj uniji trebao bi biti usklađen s troškovima konkurenata. Međutim, električna energije u EU-u košta 21% više u odnosu na SAD i čak 197% više u odnosu na Kinu. Takvi nerazmjeri stvorili su rizik od delokalizacije proizvodnih djelatnosti. U pokušaju rješavanja problema integracije tržišta početkom 2007. godine Europska komisija je potaknula na usvajanje Trećeg energetskog paketa koji sadrži mjere namijenjene dovršetku otvaranja i integracije tržišta. U sklopu toga je i razdvajanje opskrbljivača i operatora mreže, zajednički standardi koji jamče interoperabilnost, stvaranje regulatornog tijela za koordinaciju nacionalnih regulatora te suvremeni plan mrežnih infrastruktura.
U narednih 10 godina procjenjuje se da će biti potrebno uložiti otprilike 200 milijardi eura u mreže visokog napona, plinovoda, skladištenje energije i pametne mreže, a dio resursa trebao bi biti osiguran u novom europskom proračunu za 2014. - 2020. godinu, upotrebom novih instrumenata poput projektnih zajmova i kroz veću ulogu Europske investicijske banke kako bi se pokrenule privatne i državne investicije. Europska unija ambiciozno želi biti predvodnica u tehnološkom razvoju, a novi proračun do 2020. godine predviđa više novca za inovacije i istraživanja, između 50 i 80 milijardi eura.
Izdvojeno je šest područja velikog potencijala za rast i tehnološki razvoj. To su napredne infrastrukture, ključne razvojne tehnologije, biotehnologije, 'zelena' vozila, održiva gradnja i sirovine i inteligentne mreže. To su sektori koji pokreću 'zelenu' ekonomiju. Akcija će biti nužna i za ubrzanje procesa dobivanja dozvola za međudržavne dalekovode što je prepreka osuvremenjivanju europske mreže jer je za jednu dozvolu potrebno i više od 10 godina.
Naš prioritet bi trebala biti ambiciozna energetska politika koja će znati uskladiti 'zelenu' ekonomiju s održivim i inovativnim iskorištavanjem tradicionalnih izvora, u skladu s europskim ciljevima smanjenja emisija i veće energetske sigurnosti.
Koje su značajke hrvatske elektroenergetike?
Kvalitetu energetskog sustava čine tri faktora: sigurnost opskrbe, ekonomičnost te ekološka i društvena održivost. Hrvatska ima dobru održivost zahvaljujući prije svega vodenom potencijalu, no razina sigurnosti je slaba, a troškovi dijela proizvodnje visoki zbog tehnološke zastarjelosti. Hrvatska pokazuje slabosti u nekim važnih aspektima. To su nedostatak dugoročne strategije u sektoru energetike i provedbenog plana te značajna energetska ovisnost (prosjek energetske ovisnosti EU-a je 50%, a kod nas je to oko 60%), neuravnotežen proizvodni miks u elektranama gdje prevladavaju zastarjele plinske i naftne termoelektrane. Nadalje, tu je mali udjel ugljena, određen broj neadekvatnih infrastrukturnih objekata i previsoka proizvodna cijena energije iz jednog dijela postrojenja. Dakle, prisutne su strukturne slabosti u svim dimenzijama, a te slabosti treba doživjeti kao zadatke na kojima treba intervenirati sustavnim i ciljanim mjerama u okviru nacionalne energetske strategije. Tek praćenjem svih triju faktora možemo optimirati efikasnost investicija u 'kvalitetu energetskog sustava' u nacionalnom interesu, te temeljem toga izračunati i predvidjeti rast bruto domaćeg proizvoda u tom sektoru. Po nekim izračunima i konzervativnoj procjeni, kombinirana vrijednost prijedloga može donijeti gotovo dva postotna boda BDP-a godišnje. Dakle, uvedimo instrument za mjerenje 'kvalitete' energetskog sustava Hrvatske.
Energetski izazov je ujedno i industrijski izazov. Koje tehnologije budućnosti preporučuje EU?
Oprezno ću reći da treba investirati u one tehnologije koje imaju najveći razvojni potencijal baš u Hrvatskoj. Europska komisija kroz analizu koju je provela Direkcija za transport i energiju preporučila je izbor energetskih tehnologija koje osiguravaju dostatne količine 'carbon free' energije kroz odabir tehnologija s malom emisijom ugljika. Izbor tehnologija proveden je u okviru Strateškog plana za energetske tehnologije (SET-Plan), kojim se europskim državama daju strateške odrednice na temelju kojih one mogu odrediti vlastiti razvojni put u tehnologiji prema ostvarenju ciljeva unije izraženih direktivom '20-20-20'. Države članice mogu izabrati tehnologije najprimjerenije resursima kojima raspolažu te dosadašnjim iskustvima i opredjeljenjima. Među te tehnologije pripadaju fotonaponske i termodinamičke tehnologije, inteligentne mreže, biogoriva, kućanski aparati, industrijski elektrouređaji i visokoučinkoviti transport. Dugoročno, do 2050. godine strategija je koncentrirana na razvoj istraživanja i inovacija kako bi se smanjilo korištenje fosilnih goriva. To znači da će se promicati hvatanje i pohranjivanje ugljičnog dioksida, druga generacija obnovljivih izvora, pohranjivanje energije, komercijalna vozila s gorivnim ćelijama na vodik, nuklearni reaktori četvrte generacije te novi materijali i tehnologije za povećanje energetske učinkovitosti. U SET-Planu su i smjernice za promicanje novih industrijskih grana u energetici. Japan i SAD su također krenuli sličnim putem kao i EU. Promjene u energetskom sektoru tijekom 21. stoljeća stvaraju razinu kompleksnosti rizika koji se javljaju prvi put u povijesti te grane industrije.
Današnja kriza drastično smanjuje potrošnju i to u tolikoj mjeri da bi europske elektroprivrede trebale zatvoriti 30% elektrana na plin, ugljen i naftu. To stoji u šokantnom izvješću švicarske investicijske banke UBS. Možete li to komentirati?
Da, taj podatak je točan, a radi se o želji da elektroprivredne tvrtke EU-a održe profit stabilnim na razini iz 2012. godine. Na žalost, elektroenergetsko tržište nije više sretan otok u moru uznemirenom krizom. Danas je pred njim sasvim nova panorama: izuzetno rizične margine, konzervacije i zatvaranje postrojenja zbog nedostataka potražnje, obavezno posezanje za fondom za otpuštanja i umirovljenja. Nalazimo se pred potpunom i dramatičnom novošću - jedno od temeljnih pravila energetske ekonomije bilo je da je potražnja električne energije uvijek u porastu. To više nije tako.
Kako trenutačno izgleda panoramski prikaz proizvodnje električne energije u europskim zemljama, s obzirom na izvore proizvodnje?
Prema izvješću UBS-a proizvođači moraju zatvoriti termoenergetska postrojenja koja koriste plin, ugljen i naftu kapaciteta cca. 49 GW, što je razina 12 hrvatskih instaliranih kapaciteta, a sve kako bi stabilizirali zaradu na razini 2012. godine! To uključuje 24 GW kapaciteta koji su uglavnom financijski neisplativi, uz 7 - 8 GW koja elektroprivrede već planiraju zatvoriti zbog kraja njihovog životnog vijeka i dodatnih 18 GW kapaciteta za čije se zatvaranje tek očekuje da će biti objavljeno.
Vrijednost terminskih ugovora za kupovinu električne energije u Njemačkoj, prema kojima se ravnaju svi ostali u Europi, pala je za 21% u odnosu na 2012. godinu jer energija iz obnovljivih izvora je povećala ponudu i smanjila veleprodajne cijene. Elektrane koje koriste plin zatvorit će se, dok će za one koje koriste ugljen i lignit poteškoće započeti od 2015. godine, tvrdi UBS. U Njemačkoj elektrane na plin bilježe rekordne gubitke od 17,84 EUR/(MW h) proizvedene energije. U Francuskoj E.ON planira zatvoriti tri svoje elektrane na ugljen do 2015. godine. GdF namjerava zatvoriti svoje elektrane na ugljen u Rouenu kapaciteta 627 MW, dok će već ove godine zatvoriti elektranu Awirs-5 na plin kapaciteta 294 MW u Belgiji. Dramatično je i u susjednoj Italiji. Enel je zaključio 2012. godinu s padom profita od 79%, a u poslovnom planu za 2013. - 2017. predviđa redukciju instaliranih kapaciteta u Italiji i Španjolskoj za oko 58 GW. Edison, koji je već 2011. prepustio vlasništvo nad termoelektranama Ilva u Tarantu, pošle je godine zatvorio elektrane u Termolinu i Sulmoni, a postrojenja na lokacijama Portoviro, Jesi i Sarmato namjerava konzervirati. E.ON je revizijom plana isključio Italiju i zatvara svoje sjedište. U opasnosti su i dodatne tri termoelektrane koje je u prosincu operator prijenosnog sustava Terna isključio s popisa elektrana neophodnih za sigurnost sustava. Još će se pet ili šest elektrana na loživo ulje uskoro zatvoriti, a možda i stara elektrana u Genovi. Zapravo, koliko god neatraktivno zvuči ugljen, iz kojeg proizlazi 38% svjetske električne energije, uz visoki stupanj učinkovitosti i uz namjensko ulaganje u obnovljive izvore energije i dalje je konkurentan, za razliku od najnovijih i učinkovitih plinskih postrojenja, što je paradoksalno.
Koja će biti posljedica zatvaranja tako velikog broja postrojenja u Europi?
Velik broj zatvaranja mogao bi ugroziti energetsku sigurnost svake zemlje posebno i zbog toga se očekuje otpor energetskih regulatornih agencija. To ne važi za Hrvatsku jer u našem Zakonu o energiji stoji da je tržište samo odgovorno za energetsku sigurnost.
Takva odredba je posve nelogična. Što bi mogle biti posljedice?
Kao prvo, moglo bi doći do nestanka električne energije i da za to bude odgovorno 'tržište'. Dakle, za mrak u Hrvatskoj nema odgovornosti! Mislim da se ta zakonska izmjena lako i brzo može napraviti.
Nadalje, što se može očekivati od zatvaranja elektrana je da se proizvođači energije iz termoelektrana udruže u zahtjevima za tzv. capacity payment, odnosno isplatu 'nagrade' za samu činjenicu da se sustavu stavlja na raspolaganje rezerva instaliranog kapaciteta koji se može koristiti u trenucima najveće potražnje. Ta će naknada opteretiti račune, ali ako to još nije jasno, na kraju sve plaćaju korisnici! I to ne samo objektivne distorzije sustava!
Većina stručnjaka koji prate energetski sektor slažu se da je ta grana na prekretnici...
Da, nekada iznimno stabilan i predvidljiv, današnji sektor električne energije suočen je s mnoštvom izazova i prilika u okolnostima koje se brzo mijenjaju. Novi pristup opskrbe potrošača korištenjem manje i čišće energije i novih tehnologija prisutni su istovremeno s uobičajenim pristupima koji su postali skuplji, kompliciraniji i rizičniji. Drastično smanjivanje ispuštanja stakleničkih plinova u atmosferu ima ozbiljne posljedice na energetski sektor. Reagiranje na te smjerove razvoja uključuje temeljito promišljanje o tome kako proizvodimo, prenosimo i koristimo električnu energiju. Potencijalni investitori pomno istražuju kako elektroenergetska poduzeća reagiraju na promjenjive okolnosti. U SAD-u su nakon brojnih zahtjeva ulagača izdane formalne upute koje zahtijevaju da elektroprivrede i ostale javne tvrtke iznesu 'materijalne rizike' vezane uz klimu u svojim financijskim izvješćima, uključujući i posljedice politike smanjivanja rizika. Ulagači i analitičari sve su svjesniji da se rasprava o elektroprivrednim poduzećima 21. stoljeća ne tiče samo pitanja ugljika, već i energetske učinkovitosti. Uz ulaganja namijenjena modernizaciji i dekarbonizaciji našeg elektroenergetskog sustava 'najbolje vještine' poduzeća, poput transparentnog planiranja i proaktivnog odnosa s vlasnicima sada su najvažnije poslovne djelatnosti za ublažavanje političkog rizika i olakšavanje oporavka od troška za predloženja ulaganja.
Dakle, koji su ključni elementi poslovanja elektroprivrednih tvrtki 21. stoljeća?
Za uspješno poslovanje i učinkovito upravljanje kapitalom nužno je kontrolirati količine CO2 u cijelom tehnološkom lancu, ne odstupati od financijski isplative energetske učinkovitosti, integrirati financijski isplative obnovljive izvore energije u proizvodnju, uključiti napredne mreže na dobrobit potrošača i okoliša te provesti temeljito i jasno planiranje izvora. To nije sve, već prije polazna točka za elektroprivrede, osobe koje osmišljavaju pravila regulatore, ulagače, analitičare i menadžere pri razmatranju odluka i kako bi shvatili kakvu energetsku budućnost želimo. To je budućnost koja troškove, rizik i negativne posljedice na okoliš svodi na najmanju moguću mjeru, a maksimalno povećava prilike, prava na izbore i korisnost za društvo. Pri tome, elektroenergetskim tvrtkama važna je stalna potpora agencija za kreditni rejting i financijskih institucija za održavanje stabilnosti kapitala.
Autor ste razvoja tehnološkog postrojenja TE Plomin C s ultrasuperkritičnim parametrima izgaranja ugljena. S obzirom na sve do sada izrečeno vezano za europsku politiku, ima li taj projekt budućnost?
Naravno da mislim da ima budućnost. Ali, za taj projekt, kao i za sve koji stoje u različitim programima ulaganja u energetski sektor i u različitim su fazama razvoja, treba osvijestiti nekoliko faktora. Nikada kao u ovom trenutku ovisnost našeg razvoja o resursima nije bila tako snažna. Trošak energije je sve više strateški element, odlučujući za razvoj zemlje, potican sve oštrijom konkurencijom. Tradicionalnim fosilnim gorivima pridodani su nuklearna energija i obnovljivi izvori. Dinamika konkurentnosti među različitim izvorima, s nesigurnošću kao karakteristikom tržišta, sirovinama te s različitim usmjerenjima industrijske politike, učinila je taj sektor izuzetno složenim, a vrednovanje i upravljanje inicijativama u tom kontekstu sve težim i nesigurnijim. Znanja, sposobnosti i specijalizacija potrebni za definiranje strategija, programa, tehničkih odabira te ulaganja izuzetno su porasli pa samo multifunkcionalna vizija jamči minimizaciju rizika i objektivnu procjenu alternativa i rezultata. Mislim da za ostvarenje tih ciljeva treba organizirati stručnjake i alate. Suvremene elektroprivrede uvode tzv. otvoreni model poslovanja.
O čemu se radi?
Trebamo osuvremeniti razvoj energetskog sektora upravo otvaranjem modela poslovanja, odnosno ulaskom na posredničko tržište ideja i inovacija i provesti odgovarajuće promjene za upravljanje intelektualnim vlasništvom. Korisna znanja i tehnologije sve se više šire među velikim i malim tvrtkama u raznim dijelovima svijeta. Tamo negdje nalazi se 'materijal' tako velike kvalitete da si čak ni najsjajnija poduzeća ne mogu dopustiti da ga nastave ignorirati. Te sile inovativnog znanja obvezuju elektroprivrede na otvaranje procesa poslovanja, razvoja i inovacije. Trošak razvoja tehnologije je u porastu, a životni ciklus proizvoda je skraćen. Zajedno, te dvije sile čine sve težim podržati ulaganja u istraživanje i razvoj koje karakterizira tradicionalni model. No, otvoreni modeli uz pomoć informacijsko-komunikacijskih tehnologija omogućuju ostvarivanje svojevrsne sprege koja ide u pravcu ostvarenja konkurentnosti, dosezanju energetske neovisnosti zemlje, transformacije sadašnjeg modela potrošnje energije i razumijevanja svih čimbenika u društvu.
