Vožnja s poslovično suzdržanim vozačem zapadnjačkog tipa autoputom od Bruxellesa do Eekloa u belgijskoj pokrajini Istočnoj Flandriji u trajanju od približno sat i pol 'na prvu' ne nameće uvriježeno mišljenje o tome kako je u razvijenim europskim zemljama trava zelenija u odnosu na Hrvatsku. Jer, i glavni grad Kraljevine Belgije susreće se s prometnim gužvama, nervoznim vozačima, pojedincima koji neodgovorno odbacuju otpad u okoliš i, primjerice, zubom vremena načetom, tj. hrđavom zaštitnom ogradom autoceste.
Međutim, drugi pogled na to od Zagreba približno 1.250 kilometara udaljeno odredište otkriva kako ta zemlja ipak ima mlađi vozni park, primjetno više biciklista, pedantniju prometnu signalizaciju te, što se posebice primjećuje u vrijeme kada se pojam energetska kriza sve češće koristi u svakodnevici, vjetroagregate u blizini autocesta.
Iza velike većine ulaganja u te vjetroelektrane stoji, naravno, privatni kapital i interes. Međutim, dolazak u Eeklo otkriva kako je taj gradić od otprilike 20.000 stanovnika koji se smjestio između Antwerpena i Brugesa prednosti energetske tranzicije u koju su izravno uključeni građani prepoznao već prije dvadesetak godina.
Naime, zahvaljujući belgijskoj energetskoj zadruzi Ecopower koja je osnovana 1991. godine, ulazak Eekloa u novo tisućljeće označio je i početak korištenja tamošnje vjetroenergije upravo po zadružnom modelu. Drugim riječima, dragovoljci iz te zajednice odlučili su uplatiti novac kako bi stekli udjel 'u vjetru', dok je općina dopustila gradnju vjetroagregata na javnoj površini.
Rezultat takvog udruživanja su niži računi za električnu energiju za te udjeličare zbog lokalno postavljene vjetroelektrane.
Orezane grane
Zamjenik gradonačelnika Eekloa Filip Smet kaže kako je taj model koji je krenuo prije više od 20 godina zapravo dobar primjer lokalne suradnje, dakle, izravne građanske uključenosti te podrške i razumijevanja tamošnje vlasti.
"Tko je odlučio sudjelovati u njemu, postao je suvlasnik vjetroelektrane. Taj demokratski model je otvoren za svakoga te je dobro prihvaćen", ističe on, potkrjepljujući to činjenicom kako je jedan tamošnji stanovnik odlučio čak orezati grane na obližnjem stablu kako bi mogao i tijekom ljeta promatrati vrtnju lopatica vjetroturbina.
Bob D'Haeeleer, bivši zamjenik gradonačelnika Eekloa i nekadašnji gradski vijećnik, napominje kako pogled u povijest otkriva da je energija uvijek bila lokalni proizvod te bi se tome trebalo što više težiti i sada.
"Eeklo, primjerice, izdvaja otprilike 40 milijuna eura za uvoz fosilnih goriva godišnje, što je oko dvije tisuće eura po stanovniku", kaže, dodajući kako je u tom belgijskom gradiću u posljednjih dvadesetak godina niknulo 22 vjetroagregata, od čega su tri zadružna.
Trenutačno, Eeklo iz vjetroenergije i sunčanih elektrana proizvodi 130 posto električne energije za potrošnju u kućanstvima, tvrtkama i tvornicama, a mnogi stanovnici uživaju u nižim računima.
Ulagačka zainteresiranost
Jan de Pauw, projektni inženjer u Ecopoweru, kaže kako je cilj navedenog natječaja s konca proteklog tisućljeća koji je otvorio vrata postavljanju zadružnih vjetroelektrana bio upravo da građani koji sudjeluju u energetskoj zadruzi plaćaju povoljnije račune za utrošenu električnu energiju.
"Na natječaju je pobijedio Ecopower te je krenuo s postavljanjem vjetroagregata na javnom zemljištu. Bilo je i drugih zainteresiranih ulagača, ali nisu znali kako zadovoljiti uvjet prema kojem je nužno da u projektu sudjeluju i građani", objašnjava on, dodajući kako su građani zahvaljujući ulaganjem vlastitog kapitala tako došli do električne energije po cijeni koja je prihvatljivija od tržišne.
"Trenutačno, Ecopower u Belgiji ima približno 65 tisuća članova. Moja poruka je stoga da svi koji mogu i žele razvijati energetske zadruge uistinu to i učine", ističe on, napomenuvši kako isprike za odgađanje primjene takvih modela gotovo i nema.
Jer, nastavio je, Belgija ima četiri vlade i ponekad zna pokazati vrlo složenu narav. Unatoč tomu, Ecopower je uspio da taj zadružni model ugleda svjetlo dana.
Primamljivi ugovori
Zadrugarstvo, naravno, nije jedini model kojim se nastoji ubrzati energetska tranzicija i snažnija primjena zelene energije iz obnovljivih izvora. On je, može se reći, 'rijetka zvijerka' na tome području gdje još uvijek prevladaju komercijalni projekti.
Flandrija je još sredinom 2000.-ih godina odlučila da se vjetroelektrane mogu graditi i na poljoprivrednom zemljištu. Tada su veliki proizvođači i ulagači u vjetroenergetske projekte krenuli lokalnim poljoprivrednicima nuditi primamljive ugovore. To je pak dovelo do još više novih komercijalnih nego zadružnih projekata.
"Stoga smo vladi predložili da 50 posto projekata otpada na komercijalne, a 50 posto na građanske projekte. Tako nitko neće biti zakinut. No, ulagači u komercijalne vjetroelektrane baš i ne odobravaju tu ideju te na to odgovor treba dati zakonodavstvo", kaže on, dodajući kako građani i dalje pokazuju zanimanje za udruživanje u energetske zadruge i razvoj takvih projekata. Međutim, nema ih dovoljno upravo zbog navedenog razloga.
Eeklo, valja naglasiti, ne namjerava stati na zadružnoj vjetroenergiji. S obzirom na to da se u tome gradu veličine Kutine, Petrinje ili, primjerice, Virovitice nalazi i postrojenje za obradu otpada, namjera je u skoroj budućnosti pokrenuti novi toplinarski projekt. Zahvaljujući njemu, tamošnji građani – dobrovoljni zadrugari koji žive u zgradama, mogli bi svoje stanove grijati na toplinsku energiju dobivenu iz otpada.
Osim toga, kućanstva koja žele i čiji su krovovi 'podobni' za postavljanje fotonaponskih sustava, mogla bi se naći u još jednom novom ždrijebu po zadružnom modelu te iskorištavati Sunčevu za dobivanje povoljnije 'zelene' električne energije.
Taj projekt ima i socijalnu notu jer bi jedan dio te električne energije mogao biti iskorišten za pokrivanje potreba energetski siromašnih kućanstava. Energetsko siromaštvo, zaključuju u Eeklou, iskusilo je otprilike 15 posto stanovnika Flandrije.
