Sudeći prema razvoju situacije, čini se da se država ne želi ozbiljnije pozabaviti rješavanjem problema energetskog siromaštva. S propisom koji bi najpotrebitijima osigurao energetski minimum Ministarstvo socijalne politike i mladih kasni više od pet mjeseci. Ministarstvo gospodarstva, u čijem resoru je energetika, sve procedure oko zaštite takozvanih ugroženih kupaca prebacilo je na 'Ministarstvo socijale' koje se s tim srelo prvi puta i shvatilo se da je problem prilično kompleksan. Teške probleme teško je riješiti jednostavno, a ako pritom, uz objektivne teškoće, postoje i brojni politički otpori, onda je još teže. Neke dobre ideje pokazale su se neprovedivima jer nema suglasja u Vladi, a nisu ispunjeni ni osnovni preduvjeti da sustav profunkcionira pravedno, kao primjerice uvođenje imovinskog cenzusa.
Zato je nedavno preliminarno odlučeno da neka neodređena financijska pomoć za troškove energije može pripasti samo onima koji primaju neku vrst socijalne pomoći. U registru primatelja socijalne pomoći je oko 120.000 korisnika, a samo do sada otkriveno je više od 4.200 lažnih koji su "socijali" ukrali 45 milijuna kuna. S druge strane, mnogo je onih koji ne primaju nikakvu socijalnu pomoć, a trebali bi, jer nisu upoznati sa svojim pravima, a država tu nikada nije bila posebno proaktivna.
Zapravo, čini se da se odustalo već u startu - kod definicije energetskog siromaštva. Prema neslužbenoj ali masovno primjenjivanoj definiciji, o energetskom siromaštvu može se govoriti kada kućanstvo za podmirenje troškova energije (grijanje, struja, hlađenje) troši više od 10% mjesečnih primanja. Hrvatska je, prema Zakonu o energiji, trebala definirati energetsko siromaštvo, no to do danas nije napravila, a čini se da se uopće ne ide u tom smjeru. Vjerojatno stoga što bi doslovno prenošenje te definicije u hrvatske okvire značilo da je pola države energetski siromašno. Niska zaposlenost i dugotrajna kriza iscrpile su kućne budžete, a troškovi energije kontinuirano rastu. Pa, kad bi država zauzela jasan stav što je energetsko siromaštvo, mogla bi se naći u neobranom grožđu.
Netko u konačnici treba i platiti brigu o ugroženim kupcima pa je država odlučila okrenuti glavu na drugu stranu, odnosno potražiti neku svoju definiciju energetskog siromaštva koja još nikome nije sasvim jasna.
Rješenje se sada vidi u tome da se pružateljima energetskih usluga zabrani da isključe primatelje socijalne pomoći koji ne mogu platiti režije i da im se omogući da svoj dug podmire na rate. Što je tu novo? Neuredno plaćanje nacionalni je sport u Hrvata. Ali, ako niste u predstečajnoj nagodbi ili stečaju, račun treba platiti prije ili kasnije. Zbog čega bi pružatelji energetskih usluga bili zakinuti za svoju zaradu, također nikome nije poznato. I, zbog čega se već nije išlo prema rješenju da država potrebitima po svakoj od regija, prema točno određenim kriterijima osigura određeni energetski minimum besplatno, kao što je to u mnogim Zapadnim zemljama? Ništa nije besplatno, iako se to tako kaže. To bi podrazumijevalo osnivanje posebnog fonda iz kojeg bi se novac, u skladu s podacima centara za socijalnu skrb, usmjeravao pružateljima energetskih usluga. To rješenje je sveobuhvatnije i pravednije, ali podrazumijeva logistiku i, što je najvažnije - izvor financiranja.
Sa svih strana vlast nam trubi kako novaca u proračunu nema, a porezni pritisak na građane i poduzetništvo nikada nije bio veći. Stoga je malo vjerojatno da bi se takav fond za siromašne punio iz proračuna, već prije društvenom solidarnošću platitelja svih energetskih usluga. Može li država to uskoro provesti, a da ne izazove nezadovoljstvo u zemlji u kojoj je izgleda dvije trećine kućanstava energetski siromašno? Kako se čini, na dobrom je putu. Samo mjesec dana nakon što je politika natjerala HEP da smanji kućanstvima cijenu struje, građanima će dvije trećine tako ušteđenog uzeti kroz Naknadu za obnovljive izvore koja je usedmerostručena. Zato da bi poduzetnici u obnovljivim izvorima mogli dobiti svoje poticaje u narednim godinama.
Je li država Robin Hood, koji uzima bogatima da bi dala siromašnima? Hm hm. Ili je država ipak samo stari dobri Superhik, heroj tranzicije koji uzima siromašnima da bi dao bogatima? Sve je jasno.
Tko se želi kladiti da je politika znala što mora napraviti s naknadom za obnovljive izvore, kad je HEP-u prije nekoliko mjeseci naredila da spusti cijenu struje? Zar nitko? Prelijevanje iz šupljeg u prazno ponekad može proizvoditi zanimljive zvukove, a najzabavnija stvar s povećanjem naknade za 'obnovljivce' je što je "zeleni spin" najlakše prodati narodu. Odmah nakon toga, dobro se trži karitativna briga za siromašne i potrebite. Ali ups, samo ne danas i ne na račun države! Računi za energiju sasvim sigurno bit će nam još veći, jednog lijepog dana, kada država odluči početi brinuti o energetskom siromaštvu kako se to radi u liberalnom kapitalizmu. Do tada razvijmo svi zelene zastave.
