Slična situacija lani u rujnu dogodila se u Nizozemskoj u dvije regije gdje vlada ogroman interes za energijom vjetra i Sunca. Čak 5,6 GW već je ugovoreno, a za dogradnju mreže trebat će tri do sedam godina tako da se uska grla očekuju do 2029.. U međuvremenu će se primjenjivati tzv. „congestion menagement“, kada će se stimulirati investitore da smanje proizvodnju, vrlo nepopularna mjera iz briselske perspektive.
S malo EU sredstava
U Hrvatskoj je situacija nešto povoljnija i procjenjuje se da se ubrzo može priključiti do maksimalno 1.500 MW novih obnovljivaca, mahom na prijenosnu mrežu. Nakon toga će, kažu u HOPS-u, biti problema koji se neće riješiti preko noći pa je moguće da će nakon 2023.-2024. doći do zastoja u realizaciji. Investicije u prijenos se ne mogu samo tako ubrzati, koči prostorno-planska dokumentacija, županije, a u distribucijsku mrežu se poslovično malo ulagalo, posebno u Dalmaciji. Do 2030. očekuju se ulaganja više od 9 mlrd. kn u visokonaponsku mrežu dok HEP ODS namjerava uložiti 12 mlrd kn. Glavnina izvora sredstava za te investicije čini mrežarina, a tek 10-ak postotaka EU sredstva, što je poražavajuće. Treba se pitati zašto je Hrvatska tako slabo „zagrabila“ u Fond za modernizaciju, koji sedam članica daje 2,4 milijarde eura, a Hrvatska je izvukla najmanje – tek 40 mil. eura. Fali projekata? Loše su pripremljeni? Ne znamo uzeti novac, to je evidentno, a sav razvoj obnovljivaca mogao bi zato opteretiti kupce energije.
Hrvatska politika prema obnovljivcima od samog je početka neobična, mnogi će reći stihijska i prilično klijentelistička, a građanska energetika misaona je imenica dan danas, što je posebno tužno. No, treba reći istinu, s druge strane, zahvaljujući gustoj mreži kroz koju su prolazili projekti, feed-in tarife nisu tako brutalno opteretile krajnju cijenu električne energije kao u bogatijim zemljama. Što je dobro, jer tehnologije su u međuvremenu sazrele i proizvodnja je puno konkurentnija nego prije, posebno s ovako visokim cijenama energije.
Prvi investitori, koji su s velikom mukom probijali nestvarno kompliciranu proceduru zapasali su najbolje lokacije na 200 četvornih kilometara u dvije županije i danas tamo žele velike solare, površine stotine i stotine nogometnih igrališta. Vladao je velik strah od obnovljivaca i stabilnosti mreže. U međuvremenu su se procedure donekle posložile, a vidjelo se i da se puno vjetra u mreži može izaći na kraj. Sintagma iz afere VE Krš Pađene: „Vjetar duva, a ti puniš džepove“, u kolektivnom sjećanju obilježava to neuredno 'zlatno doba'.
Vrijeme Sunca
Za mrežu stabilniji solari čekali su da cijena snažno padne, što se i dogodilo. Sada pak vlada nevjerojatan stampedo na velike sunčane elektrane, koje prijete progutati svaki komadić neobrađene makije u dalmatinskom zaleđu, kao i plodnu crnicu u Slavoniji. Jedan propagator obnovljivaca rekao je da je to „jalova zemlja“ i da nam treba 2 GW velikih sunčanih elektrana. Pametna država nema jalove zemlje, samo jalovih ljudi koji ju ne znaju optimalno iskoristiti.
Popločavanje jadranskom zaleđu se ne bi trebalo lako dopustiti, ako prije nisu iskorištene manje vrijedne i logičnije lokacije.
Resorno ministarstvo primilo je zahtjeve za gotovo 6.000 MW započetih projekata koji žele participirati u javnom natječaju za energetska odobrenja. Tko ga dobije, ima pet godina da realizira projekt. U solaru je to lakše, u vjetru puno teže, ako već nisi odmakao. Bit će to najveći Bingo u državi. Zato zvuči tužno vijest da se opet petlja oko dokumentacije, da administracija dopušta investitorima da predaju „prazne papire“, nepotpune zahtjeve. I odobrava im se da ih dopunjuju, otaljavajući odluke. Investitori su se međusobno počeli svađati i priča je završila u medijima. I neka je. Jer krajnje je vrijeme da se baš ništa u sektoru obnovljivih izvora ne radi „ispod žita“. Jedna afera VE Krš Pađane sasvim je dovoljna.
