Prošli tjedan dogodio se neočekivan preokret vezano za LNG-projekt na Krku. Grupa investitora iskoristila je medije da objavi državi da će u buduće morati računati na njih želi li se uopće upustiti u taj projekt od nacionalnog i strateškog europskog interesa. Javnost je u čudu, kako se to dogodilo? Država, vjerovali ili ne, već godinama razvija projekt na zemlji na kojoj nije vlasnica. Na zemljište na kojem bi se trebao graditi terminal založno pravo ima Hypo Alpe Adria banka na temelju kredita od 23 mil. eura koji su dani tvrtki Adria Oil iz Milana, u vlasništvu Roberta Ježića, koja je otišla u stečaj. Ta tvrtka držala je 82% tvrtke Ćuf, u čijem vlasništvu je sporno zemljište, a ostatak je pripadao drugoj Ježićevoj tvrtki, Dina Petrokemiji. Hypo je preko svoje tvrtke lani na prodaju stavio predmetna potraživanja. Država nije pokazala interes da ih otkupi i tako osigura zemljište za projekt. Iako nitko imenom i prezimenom nije želio stati iza takve odluke, u medije su plasirane neimenovane izjave da državi zemljište ne treba, jer nije ključno, već će ga kupiti investitor kada se pojavi. To se sad možda i dogodilo. Doduše, ne baš očekivanim scenarijem koji podrazumijeva državno raspisani natječaj kojim bi se razlučili najstručniji. Umjesto države, za otkup potraživanja Hypo banke interes su pokazali ti investitori, koji sada poručuju državi da bez njih neće daleko dospjeti jer su osigurali vlasništvo nad zemljom. Država će ih ili uključiti u svoj projekt ili možda s njima pregovarati o zemljištu, iako ta opcija sada nije na stolu. U prvoj varijanti koju sugeriraju, investitori bi se uključili u projekt za koji imaju originalne ideje teške 4,7 milijardi eura. LNG-terminal bi se gradio fazno sve kapaciteta od oko 20-ak mlrd m3 plina godišnje, revitalizirali bi proizvodnju na Dini, izgradili veliku termoelektranu na plin, zaposlili Luku Rijeka s 200 tankera tereta godišnje... Realizira li se ova druga varijanta, s prodajom zemljišta, ne treba sumnjati da će četvorni metar na Krku koštati kao suho zlato. Nejasno je kako se država uopće dovela u ovako lošu poziciju, jer potencijalne investitore u LNG-terminal ne može lišiti vlasništva nad zemljištem kako bi s nekim drugim razvijala istovjetan projekt. Bilo bi to kršenje tržišnog natjecanja odnosno preferiranje jednog ulagača nad drugim, na što Europska unija ne bi blagonaklono gledala. Može li se vjerovati da bivša administracija nije znala što znači razvijati projekt kao „čardak ni na nebu ni na zemlji“? No, ni investitor ne može bez države, koja mu treba osigurati infrastrukturu za evakuaciju plina. U svakom slučaju trenutno se čini da su se nad cijeli projekt nadvili sivi oblaci.
LNG-terminali u Europi rade s prosječnom iskoristivošću od tek 25%. Riječ je o infrastrukturi koja uglavnom služi kao back-up, za sigurnost opskrbe, a zbog skupe investicije posao je nerijetko rubno isplativ za one koji ga vode. Trenutno su u gradnji tri velika terminala (Španjolska, Francuska) i nekoliko manjih na sjeveru Europe, a u razmatranju je čak 29 projekata, među kojima je i krčki LNG. Proizvođači LNG-a svjesni su da u trenutnim okolnostima niskih cijena nafte i plina njihov proizvod gubi cjenovnu bitku. Osim toga, svjesni su da moraju stvoriti ponudu, zbog toga su skloni razmatrati mogućnosti ulaganja u FSRU terminale koji brzo postaju operativni. Najveća nada te industrije trenutno je u korištenju LNG-a kao transportnog goriva za kamione i brodove. Qatargas i Shell odlučili su razvijati LNG kao pogonsko gorivo za brodove koje koristi najveća svjetska brodarska kompanija A.P. Moller-Maersk. Riječ je o divu koji raspolaže flotom od 600 brodova, a postupna zamjena mazuta čistijim gorivom dobra je vijest iz više aspekata, među kojima su i oni okolišni. Također, već su u tijeku projekti kojima se prirodni plin pokušava nametnuti i kao gorivo za velike kamione. Operatori terminala u Europi iznalaze načine kako da povećaju prihode i prošire tržište tamo gdje ga nema. To nije lagan posao.
Korištenje LNG-a u termoelektranama (što sada spominju investitori), u svijetu nije praksa jer je to gorivo jednostavno previše skupo. Takve ideje svojedobno je razmatrao Adria LNG Konzorcij, no od te je varijante brzo odustao, a ni HEP tu nije našao isplativu računicu. U energetskom businessu rad s LNG-om je svojevrsna perjanica, jer je lanac vrijednosti kompleksan. Za isplativo upravljanje njime potrebno je veliko iskustvo i stručnost koje mogu osigurati samo uistinu iskusni igrači, a takvih je malo. Hrvatski investitori, koji su sada najavili da bez njih neće ići, još nisu pokazali uvjerljive dokaze niti pružili sigurnost da država može surađivati s njima. Dok se to ne dogodi projekt će ostati pod velikim znakom pitanja, onim koji je aktualan već dulje od četvrt stoljeća.
