Tijekom pariškog summita o klimi najbogatiji čovjek na svijetu Bill Gates s nekolicinom multimilijunaša predstavio je privatnu investicijsku inicijativu za razvoj i istraživanje novih tehnologija za proizvodnju obnovljive energije. Samo Gates obećao je uložiti 2 milijarde USD u narednih pet godina, a spekulira se da bi se u taj fond moglo sliti i deset puta više novaca. Paralelno, najavljen je državni plan pod nazivom Mission Inovation, kojim se Kina, Indija, SAD, Indonezija i Brazil obavezuju do 2020. udvostručiti sredstva uložena u istraživanje čiste energije. Cilj obiju inicijativa je ultra-ambiciozan: u narednih 35 godina razvojem novih tehnologija stvoriti uvjete za masovno korištenje OIE uz nulte emisije. Te bi tehnologije trebale moći stvoriti dovoljno energije za potrebe čovječanstva, biti cjenovno prihvatljive i masovno primjenjive te ujedno utjecati na smanjenje energetskog siromaštva. Kombiniranim pristupom, riječ je o najvećoj javno-privatnoj istraživačko-razvojnoj inicijativi u energetici u povijesti. SAD trenutno za R&D u segmentu obnovljivih izvora energije iz proračuna ulaže svega šest milijardi dolara, a struka smatra da bi trebalo ulagati dvostruko ili trostruko više. Energetska tranzicija je u tijeku, no, s obzirom na tempo globalnog zagrijavanja, ne događa se dovoljno brzo pa bi u najidealnijim uvjetima velik privatni kapital u kombinaciji s državnim ulaganjima ubrzao procese. Neki smatraju da samo države mogu učinkovito upravljati energetskom tranzicijom, jer upravo su istraživanja financirana državnim novcem i pogurala današnje obnovljivce. Američko ministarstvo energetike iznijelo je podatak da je 17, 5 mlrd USD (korigirano za faktor inflacije), potrošenih za istraživanja i razvoj između 1978. i 2000. donijelo dobit od 41 milijardu USD, što ukazuje da itekako ima smisla ulagati u inovacije. No, očigledno je da se u istraživanja u energetici ulaže premalo novca iz državnih budžeta da bi mogli očekivati brzi napredak. Najviše u znanost ulažu Sjedinjene američke države, koje su 2013. za istraživanja u energetici potrošile tek 0,4% ukupno potrošenih novaca (ili 5,3 mlrd. USD), dok je taj omjer u zdravstvu 1,1% (ili 31 mlrd USD), a u obrani čak 11% (ili 69,8 mlrd. USD). Američke farmaceutske kompanije čak 20% svog godišnjeg prihoda ulažu u istraživanja, IT sektor i industrija poluvodiča ulaže oko 15%, a energetske kompanije ulažu tek 0,23%.
Zašto je to tako uložiti novac u istraživanja u energetici? Tehnološka čuda su iznimno rijetka u tom segmentu. U povijesti je primarnom izvoru energije trebalo 25 godina od dolaska na tržište do zauzimanja 1% globalnog udjela na tržištu. Većina kompanija u drugim sektorima u roku od par godina vidi ima li ulog smisla, a za istraživanja u energetici potrebna su katkad desetljeća i ogromni resursi da bi se određena tehnologija komercijalizirala. Tehnološki napredak je spor no znanost rapidno napreduje. Ako se u kratkom periodu moglo dogoditi čudo za naftu i plin iz škriljaca, ima li prepreke da se isto ne dogodi u sektoru obnovljivih izvora energije? Na to nema jednoznačnog odgovora ali izvjesno je da potencijali leže u fuziji, vodiku, gorivim ćelijama, baterijama s kapljevitim elektrolitom, fotoosjetljivim solarnim premazima, solarno-kemijskim istraživanjima te u postojećim obnovljivcima koje se može unaprijediti. Kritičari Gatesove inicijative naglašavaju da je kroz svoju humanitarnu fondaciju uložio 1,4 milijarde dolara u fosilne izvore i još nedavno je kritizirao rastuću inicijativu povlačenja iz fosilnih goriva u financijskom sektoru. Također, smatra se da se bogataši klade na konja koji pobjeđuje i da žele na vrijeme „staviti šapu“ na budućnost energetike, umjesto da se poticajnim mjerama forsiraju postojeće tehnologije, model decentralizirane proizvodnje i sve jačih kupaca koji su ujedno i proizvođači. Ima i tu neke istine. Svijet treba stabilan, pouzdan i povoljan izvor energije i energetika neće tako skoro postati „dekarbonizirana“. Ipak, nakon tri godine stagnacije investicije u obnovljivce počele su se lani opet povećavati i imaju tendenciju rasta. Borba protiv globalnog zatopljenja ne smije i neće se ticati samo energetike, već i prometa, poljoprivrede, šumarstva, svih sektora koji doprinose efektu staklenika. Konsenzualnom kombiniranom globalnom primjenom brojnih mjera mogu se napraviti veliki pomaci u borbi protiv zatopljenja, a obećavajuće je što na globalnoj razini do pariškog summita nije bilo tako velike volje da se ta promjena uistinu i dogodi.
