Dakle, trebalo bi biti bar donekle jasno je što nam je činiti u energetici i prometu, poljoprivredi, šumarstvu, zaštiti prirode, gospodarenju otpadom, energetskoj učinkovitosti, svim sektorima koji utječu na smanjenje emisija. Mantra se zove DEKARBONIZACIJA. No, Hrvatska je i ovaj put troma i, čini se, bez ideje što napraviti s novcem koji će dobiti, a to je čak 22 milijarde eura – povijesna šansa za siromašnu državu kao naša. Ministarstva još primaju projektne prijedloge iz kojih će se napraviti nacrt koje ćemo slati prema EU-u, ali u sve to uopće nije uključen privatni sektor koji je jedini agilni pokretač promjene u društvu.
Energetska tranzicija sama od sebe
Energetska tranzicija i građanska energetika čine se dalekom s Markovog trga i iz Eurotowera, kao neki trend koji bi se trebao dogoditi sam od sebe, bez puno promišljanja i rada. Zato smo po solaru u privatnim kućama zadnji u Europi. Tendencija gradnje ogromnih solarki, većih od 10 MW, u neplodnoj zabiti Dalmacije, poželjno u kvoti, uz fine premijske poticaje(!) – to je trenutačno najveći domet hrvatskih energetičara koji se gorljivo pa katkad i militantno zaklinju u obnovljivce, s figom u džepu. Nepotrebno skupo za sve potrošače električne energije a dubiozno s aspekta pametnog promišljanja korištenja prostora – resursa koji nije tako jednostavno obnovljiv kao što glavnina možda misli.
Riba smrdi od glave, a ta glava je metropola, čije stanje dobro odražava (ne)osviještenost potencijala i duh poslovanja u cijeloj državi. Zagreb je užasno postradao u potresu pa je za njega prilika energetske i urbanističke obnove još veća. Kako se čini, većih promjena, na žalost neće biti – nismo vidjeli ni čuli planove da se u škole i vrtiće masovno ugrađuju npr. solari i dizalice topline. Nismo čuli da lokalne vlasti masovno pozivaju energetski siromašne građane da im pomognu da lakše participiraju u natječaju Fonda za zaštitu okoliša za ugradnju obnovljivaca u svojim kućama, kao što su neke županije napravile. „Građanska energetika, što je to?“ čude se valjda u Bandićevom uredu.
Financijski prenapuhana energetska obnova Zagreba
Ako će biti kao što smo imali prilike čuti, očekuje nas konzervativna i financijski prenapuhana energetska obnova Zagreba koju će obilježiti masovna obnova dimnjaka i ugradnja kondenzacijskih plinskih bojlera, umjesto promoviranja centralnih toplinskih sustava pa i na obnovljivce (koje je grad u Blatu doslovce prepustio privatnom investitoru). Iako infrastruktura postoji, nismo čuli da se kupuju autobusi na ekološkiji stlačeni prirodni plin već će to prije biti eksperimentalni talijanski „električari“ koji u ZET-u nisu izdržali čak ni probnu vožnju. Projekt uvođenja vodika u javni prijevoz će biti, ali polako, ima vremena.
Umjesto ozelenjavanja grada masovnom sadnjom drveća koje mijenja mikroklimu, hvata ugljični dioksid i pročišćuje zrak, svjedočimo masovnom krčenju šume u Parku prirode Medvednica, urbanističkom kaosu, betonizaciji zelenih površina i ispisivanju kazni za one koji žele malo zelenila ispred svog ulaza. U gradu i državi vlada korupcija i klijentelizam, tiha većina to omogućuje.
Živimo u zemlji u kojoj je još donedavno bilo vrlo nepopularno, pa i blasfemično reći da je TE Plomin C promašena investicija koja će opteretiti generacije koje dolaze. Prošlo je tek par godina – što danas šutljiva većina misli o tome gdje bi ubrzo bili da se ta elektrana ipak izgradila? Ulagati u infrastrukturu koju zbog negativne demografije sutra neće imati tko koristiti ne zove se napredak. Energetika nije sama sebi svrhom, ona služi da bi se živjelo bolje, da bi svi bili bogatiji, a to se često zaboravlja. Odluke koje se donose danas mogu nam trasirati svjetliju budućnost. Samo o nama ovisi što ćemo napraviti s Nacionalnim planom oporavka i otpornosti, a pitanje je jesmo li svjesni da neće biti prilike za reprizu.
