Razdjelnici ostaju. I to ima smisla

S nestrpljenjem se očekuje kako će se u konačnici oglasiti Ministarstvo gospodarstva vezano za problematiku razdjelnika toplinske energije. U javnost su procurile informacije da se od obveze ugradnje razdjelnika neće odustati. Očekivati da se napravi takav korak natrag radi pritiska javnosti ipak je nerealno, jer je riječ o u osnovi dobroj mjeri za energetsku učinkovitost. Motivirati potrošača da štedi na energiji praktički je nemoguće, osim ako ga ne raspališ po džepu, a s razdjelnicima zna koliko troši pa će se potruditi štedjeti. Osim toga, razdjelnici topline zahvaljujući očitanim impulsima zaista jamče da će potrošač odmah platiti samo ono što je i potrošio, što u struji i plinu nije slučaj jer se najčešće plaćaju akontacije. Već je godinama na snazi Zakon o zaštiti prava potrošača koji deklarativno jamči potrošačima da plate samo ono što su uistinu potrošili. No, to se zbog tehničkih razloga najčešće ne poštuje - struja se očitava tri puta godišnje, a plin samo dva puta. Potrošač koji želi platiti samo ono što je potrošio, treba se u električnoj energiji potruditi proći torturu potrošačkog telefona ("četvrti ste na redu čekanja", kaže bezlični glas s druge strane linije). Kad je konačno došao na red nakon pola sata slušanja iritantne muzike, treba dogovoriti da ispuni pismeni zahtjev za samoočitanje kod HEP ODS-a kako bi mu se to dopustilo. Kada se za to izbori nije kraj, ako pak propusti dva mjeseca zaredom dojaviti stanje brojila, potrošač će biti penaliziran tako da dvije godine neće moći sam očitavati svoju potrošnju struje. U plinu potrošač ima priliku jednom mjesečno dojaviti stanje plinomjera, ali i tu treba biti skrupulozan i paziti da ne propusti red. Dakle, doći do toga da platiš samo onu energiju koju potrošiš je vratolomna trka s vremenom i potreban je budan (penzionerski?!) um, a da ne spominjem kako potrošači postojećim sustavom zapravo kroz akontacije kontinuirano beskamatno kreditiraju svoje opskrbljivače, što je poseban problem o kojem bi trebalo više govoriti. S razdjelnicima to je elegantno riješeno jer to je jedino moguće rješenje za obračun troškova za toplinsku energiju u zgradama u kojima postoji vertikalni razvod sustava centralnog grijanja, a takvih je glavnina u državi.
Razdjelnici nisu ni prevara ni manipulacija, ali istinu rečeno, cijeli proces njihovog uvođenja proveden je u najmanju ruku bez potrebne komunikacije s javnosti, što je često u energetici. Zato i jest stvorena lažna slika da razdjelnik štedi energiju. Ne, on je samo očitava, a potrošač je taj koji će morati štedjeti. Da bi se postigla ušteda nije dovoljno samo ugraditi razdjelnik, već i termostatske ventile, cirkulacijske frekvencijski regulirane crpke, srediti fasadu i novu stolariju etc. Tu dolazimo do toga da energetska učinkovitost košta i to u svakom segmentu - od građevine, do industrije - zato je uostalom malo koja država u EU uopće na tragu ispunjavanja neobvezujućih ciljeva do 2020. Zato EU samo pojačava pritisak u tom sektoru namečući nove i sve strože standarde, a neobvezujući ciljevi postaju obvezujući. Mantra o energetskoj učinkovitosti je za pametne države "win-win" situacija, kao u otpadu: izmisliš obavezu, natjeraš sve da je se pridržavaju i pokrenuo si cijelu jednu veliku industriju koja će zapošljavati i plaćati poreze, a uz to ćeš trošiti manje energije, a država će posljedično biti manje ovisna o uvozu. Da bi se to ostvarilo novac za energetsku učinkovitost posvuda treba izmusti od građana, ušteđevinu koja stoji u bankama izvaditi im iz džepova, sve kako bi se pokrenula cijela jedna velika industrija građevinaca i opreme za kojekakve energetske sustave. Zato su i doneseni novi standardi za bojlere i klima uređaje, promiče se eko-dizajn usisavača, pećnica, napa i štednjaka, sve do mlinca za kavu, lupaju se kazne državama članicama ako u svoje zakonodavstvo ne implementiraju EU propise o energetskoj učinkovitosti. Jer, treba postići uštede u neposrednoj potrošnji. Neke su države pametno iskoristile obaveze i potiču inovativnost domaćeg gospodarstva i industrije, dok se neke zadovoljavaju time da novac svojih građana plasiraju u uvoznu opremu. Slično kao u obnovljivcima, Hrvatska tu kasno pali, ali ipak se pomalo kreće. Treba jače forsirati energetsku učinkovitost u toplinarstvu i to kroz EU fondove jer tamo itekako ima novaca za tu svrhu. A očekivati da naša birokracija zbog malo medijske buke oko razdjelnika odustane od provedbe nacionalnih cijeva u energetskoj učinkovitosti je zato krajnje nerealno. Situacije će se malo popeglati tako da se umanje sada drakonske kazne za neugradnju razdjelnika, ali obaveza će sigurno ostati, jer za sada nema boljeg rješenja.