S kakvom popudbinom u energetskom sektoru smo ušli u 2024. te što možemo očekivati u narednom periodu? Na obzoru su neki optimistični trendovi u solarima i energetskoj učinkovitosti, ali ima i zabrinjavajućih okolnosti, posebno kada su u pitanju investicije i izgradnja novih proizvodnih i prijenosnih kapaciteta.
Prethodne godine, zahvaljujući pandemiji, postpandemijskoj gospodarskoj krizi, dvoznamenkastoj inflaciji i ratu u Ukrajini, bile su iznimno teške i država je dobro odgovorila donoseći Uredbu o sprječavanju poremećaja na tržištu energije. Mjere su bile pravovremene i pokrile su velik broj korisnika, a njihov najveći minus je u tome što nisu stimulirale štednju energije kako bi se osvijestilo potrošače o pravoj vrijednosti energije. Međutim, kako vrijeme prolazi i okolnosti se mijenjaju – cijene plina i električne energije na tržištu znatno su pale – mjere bi trebalo fino podešavati kako bi se zaštitile tvrtke i u energetskom sektoru o kojima ovisi sigurnost sustava.
Primjerice, distributeri plinom jedva drže glavu na površini, jer su njihove višegodišnje tarife, određene na baznoj 2020., neodržive za nastavak poslovanja. Njima je, primjerice, zabranjeno da uopće zatraže promjenu tarifa za vrijeme trajanja Uredbe, a HERA, koja ima moć tražiti izvanrednu reviziju, svjesna je problema, ali još ne reagira. U Ministarstvu lakonski odvraćaju da „svi trebaju dati svoj obol u krizi“. Šuška se da će se Uredba produžavati. Da ne bude lakše, pobrinula se država koja je plinašima i toplinarima nametnula obvezu plaćanja Hrvatskim cestama prava služnosti za plinovode i toplovode na javnim cestama. Ne radi se o malim iznosima, a ako se pod hitno ne dogovori izuzeće, kakvo su vodovodi već ishodili, to će se morati preliti na krajnje cijene energije. Pogodit će to podjednako i HEP i sve ostale, a čemu?
Ključno pitanje je kako biračima u izbornoj godini pojasniti da će im cijena plina vjerojatno rasti, pa makar i minimalno. Što se mora, ne bi trebalo biti tako teško, no kako se vladajuća stranka bori za ostanak, bit će kolaterala.
Razloga za osobiti optimizam nema ni Hrvatska elektroprivreda, tvrtka koja je političkim dekretom bila prisiljena na sebe preuzeti amortizaciju cijena električne energije i plina i mjesecima iščekuje što će biti s dokapitalizacijom. HEP je i dalje u neizvjesnosti, opterećen ogromnim kreditom od 600 mil. eura čije vraćanje se prošli tjedan prolongiralo za 2026., dok je drugi kredit od gotovo 300 mil. eura, korišten za nabavu plina - koji nije na vrijeme prodan da se izbjegnu gubici – nedavno vraćen. Za odgovornost se ne pita, prvi čovjek HEP-a Barbarić i ministar gospodarstva Filipović nisu otišli zbog loših rezultata.
Ulaganja u distribuciju i prijenos doživljavaju se i dalje kao parafiskalni namet, zato su u prethodnim godinama tarife i smanjivane, a to već dolazi na naplatu. Treba početi više voditi računa o investicijama u mrežu jer će se sve više postavljati pitanje prihvata nove snage. Sunčanih elektrana je sve više – lani su proizvele energije kao u prethodne tri godine i taj trend će rasti, a raste i snaga vjetroelektrana na mreži. Za koju godinu moglo bi biti i baznih geotermalnih elektrana. Kao odgovor na trend povećanja opterećenja, veće decentralizacije i integracije OIE, digitalizacije te tendencije odaziva potrošnje i fleksibilnosti u vođenju mreže struka već razmatra promjene u tarifnim sustavima, primjerice mogućnost uvođenja fiksne naknade za ograničenje snage u prijenos i distribuciji, kao prijelaznog rješenja prema naprednijim mrežama. O tome ćemo još čuti, a mogao bi imati utjecaj na krajnju cijenu električne energije.
Razloga za veselje u ovoj godini nemaju ni veliki investitori u obnovljivce, jer do kraja prošle godine – što je bio krajnji rok – na njihovo razočaranje nije raspisan natječaj za premije HROTE-a. Zašto se tako postupilo, nikome nije jasno, jer to će usporiti ionako usporene investicije, teško postradale kašnjenjem u regulativi prethodnih godina.
Premijski sustav je optimum za sve, ne opterećuje cijenu električne energije a investitorima u aktualnoj eri skupljeg novca pomaže „zažnirati“ financiranje. Je li to poruka svima neka sklapaju PPA i CPPA ugovore i što je s onima koji to neće moći? Zašto se odričemo vlastite proizvodnje? Ako postoji znatna akumulacija u HROTE-u koja se ne troši, zašto država onda ne umanji tu naknadu koja opterećuje svaki kWh? Ne zavaravam se da će već naći načina da izgubljeno nadomjestiti povećanjem negdje drugdje, kako bi zadovoljila brojna gladna usta. Više predvidivosti i transparentnosti u odlučivanju je nužnost, to nikako da se anticipira. Donosioci odluka u nas od toga zaziru, zato i imamo lošu reputaciju za investicije.
