Da je situacija jednostavna i da je bilo političke volje, ubrzo nakon božićne Plenkovićeve najave iz 2016. transakcija bi se realizirala, a ovako ćemo dočekati i 2021. sa statusom quo. Država ima naprosto ogromnu moć, ali pitanje je želi li je iskoristiti, a Hrvatska je u slučaju INA-MOL pokazala drugačije lice. Razloga za skepsu je mnogo, a proći ćemo samo neke. Za početak, MOL uopće nema razloga prodavati svoj udio u INA-i.
Ostvareni ciljevi
Baš od tog famoznog Božića 2016. MOL je uspio bez poteškoća ostvariti većinu strateških ciljeva u upravljanju INA-om kao dijelom svog poslovnog carstva. Neki će reći da je ono što je napravljeno izdaja nacionalnih interesa, dok će drugi zaključiti da su upravo ti potezi zajamčili budućnost INA-e. Istina je vjerojatno na pola puta, jer bez kompromisa nije moglo, a bivša-sadašnja vlast ih je spremno napravila, prihvativši strategiju dogovora s MOL-om, vrlo se tromo angažirajući oko toga da MOL makne iz igre i zatim zaigra svoju igru.
Krajem prošle godine donesena je konačno odluka o nastavku modernizacije Rafinerije nafte Rijeka i to je najvažnije – da barem jedna optimalno smještena hrvatska rafinerija ima budućnost. Bila je to vezana trgovina – Rijeka naprijed, Sisak STOJ! Ono što se prije nekoliko godina smatralo nezamislivim – iako je poslovno gledano odavno jasno da sisačka rafinerija nema budućnost - dogodilo se. Taj najveći kamen spoticanja, obustavu prerade u Sisku, hrvatska strana nazvala je „poslovnom odlukom“ i „transformacijom poslovanja“. Prerada domaće nafte tek manjim dijelom se odvija u Rijeci i dominantan je njezin transport na preradu u mađarsku rafineriju. I to je prošlo test javnosti. Bura je bila samo na medijskoj i donekle političkoj sceni, što je završilo bez ikakvih političkih posljedica za HDZ, koji je ostvario najsjajniju izbornu pobjedu od 90-ih.
Pragma
INA je dobila koncesije za istraživanje ugljikovodika, suvlasnik je u Petrokemiji (koja konačno prolazi veliku transformaciju), a mađarska kompanija bukirala je LNG-terminal na Krku, osiguravši da projekt uđe na komercijalno siguran teritorij. Mađari su partneri, više nisu neprijatelji, optika se promijenila.
Pragmatičan pristup mađarskoj strani doveo je do tih tektonskih pomaka u kompaniji, a država se prilagodila željama i viziji MOL-a, iako je u prošlosti mogla odabrati i drugačiji put, da je bilo više političke volje. Jednostavno, dogodilo se vrijeme. Vrijeme je ublažilo retoriku, zagladilo oštre kutove, dovelo je do zaborava javnosti, koja uglavnom ionako ne razumije ogroman značaj vertikalno integrirane naftne kompanije za gospodarski razvoj zemlje.
Budućnost
Danas imamo situaciju bitno drugačiju nego na Božić 2016. – INA konačno ne životari već ima budućnost, MOL nema razloga prodati, a Mađarska, zahvaljujući LNG-terminalu na Krku ostvaruje svoje strateške ambicije kojima teži postati regionalni hub za plinski biznis. Zbog toga dio upućenih smatra da je priča s Lazardom tek igrokaz koji treba odigrati do kraja: Hrvatska ističe cijenu, MOL traži puno previše, Hrvatska se povlači i podvlači crtu na neodređeno vrijeme. Taj scenarij puno je izgledniji nego ijedan drugi, ali veliko je pitanje koje su lekcije naučene i jesu li uopće izvučene kakve domoljubne poruke za budućnost…
