Europa gotovo 90 posto vodika dobiva zahvaljujući proizvodnji iz fosilnih izvora. Strogi dekarbonizacijski ciljevi koji su sveprisutni u mnogim europskim aktima, dokumentima i osvježenim planovima žele to promijeniti, tj. da se njegova proizvodnja iz fosilnih goriva zamijeni onom iz obnovljivih izvora.
Primjena tog zelenog vodika moguća je u mnogim industrijama, što je prilika i za Hrvatsku, istaknuto je na završnoj radionici projekta DanuP-2-Gas 'Mogućnosti i potencijali korištenja Power-to-gas tehnologije' koju je organizirao Energetski institut Hrvoje Požar (EIHP) danas u Zagrebu.
Glavni cilj projekta Interreg Danube 'Inovativni model za potporu energetskoj sigurnosti i diversifikaciji u Dunavskoj regiji kombiniranjem energije iz biomase s viškovima obnovljive energije' je iskorištavanje potencijala energije biomase u dunavskoj regiji te, k tomu, iskorištavanje tog potencijala dodavanjem koncepta skladištenja energije iz neiskorištenih obnovljivih izvora (suviška u proizvodnji).
Navedenim konceptom se povezuje elektroenergetski i plinski sustav tako da se koriste obnovljivi izvori i proizvedena električna energija, s ciljem proizvodnje plina (biometan), kojeg je moguće jednostavnije skladištiti, ali i koristiti u plinskom sustavu.
Nedostatak podataka
Marija Šćulac Domac, direktorica Sektora za energetiku i zaštitu okoliša Hrvatske gospodarske komore (HGK), izjavila je kako vodik još uvijek nije dosegnuo svoj puni potencijal. "Razvoj vodikovih tehnologija i njegovu primjenu vidimo kao priliku za hrvatske tvrtke", kazala je.
Ivona Hulenić iz Odjela za obnovljive izvore energije, klimu i zaštitu okoliša EIHP-a, naglašava kako je projekt DanuP-2-Gas trajao 30 mjeseci.
Korištenjem novih tehnologija, objašnjava, razmatrana je mogućnost uplinjavanja sintetskog plina kako bi se CO2 obogaćivao do razine biometana, obnovljivog plina. "Pritom smo razmišljali o proizvodnji, ali i o skladištenju plina. Tako dolazimo do suštine projekta, a to je spajanje elektroenergetskog i plinskog sektora", napominje ona.
Unatoč velikom potencijalu dunavske regije, dodaje, postoje određeni izazovi. "To su zakonodavni okvir, nedostatak agregiranih podataka te financijskih alata i poticaja, što nije problem samo u Hrvatskoj, nego i u okruženju", ističe.
Jedno od rješenja je, smatra Hulenić, snažnija suradnja regionalnih dionika i poticanje međunarodne povezanosti.
Vodik iz Afrike
Dinko Đurđević iz neprofitne udruge Hydrogen Europe kaže kako je trenutačno tek 3,7 posto vodika dobiveno elektrolizom te se stoga želi povećati njegova proizvodnja i iz otpadnog mulja te, među ostalim, miješanog komunalnog otpada.
Težnja za niskougljičnim gospodarstvom te, primjerice, sukob Rusije i Ukrajine sve više u prvi plan guraju zakonodavstvo koje se tiče i vodikovih energetskih tehnika.
"Ključna stavka iz plana REPowerEU je da se do 2030. planira proizvoditi 20 milijuna tona vodika koji će se koristiti u Europskoj uniji. Od toga, 10 milijuna tona bi se trebalo proizvoditi u EU-u, a drugu polovinu bi ona trebala uvoziti te se trenutačno cilja na proizvodnju iz Afrike koja ima značajne potencijale proizvodnje obnovljivih izvora, posebice iz Sunčeve energije. Tako bi se na tom kontinentu proizvodio vodik koji bi se potom vodikovodima dovodio do Europe", naglašava.
Vjekoslav Jukić, načelnik Sektora za energetsku politiku i planiranje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, kaže kako je predan prvi prijedlog za projekt Dolina vodika 'Sjeverni Jadran' sa Slovenijom i tri talijanske regije Friuli-Venezia-Giulia (FVG).
"Vrlo smo optimistični oko toga. Jer, Hrvatska, Slovenija i Italija tako mogu biti prepoznate kao regije pogodne za razvoj lanca vrijednosti za vodik", drži on.
U sklopu završne radionice održan je, među ostalim, panel 'Potencijali Hrvatske u vodikovim lancima vrijednosti' na kojem su predstavljeni još neki projekti u raznim fazama razvoja i spremnosti kojima Hrvatska te njezino gospodarstvo mogu pridonijeti ispunjavanju europskih dekarbonizacijskih zahtjeva korištenjem vodikovih energetskih tehnika.
