Problem je što su pomaci spori a politika ne potiče sustavno rješavanje problema - od izbjegavanja otpada do njegovog odvojenog prikupljanja, selekcije, energetske i druge oporabe i odlaganja. Otpad se brzo i lako premetnuo u prvorazredan
politički problem na kojem odlučniji riskiraju gubitak vlasti, što je i razlog zato su pomaci skromni već desetljećima.
EU fondovi kao dio odgovora
Sonja Polonijo iz Udruge gradova dobro je sumirala problem rekavši da nam nedostaje vizije a pristup nije zaokružen nego parcijalan s tim da smo "podložni urbanim mitovima i legendama", kao što je ona da će odvajanjem otpada računi
građana biti smanjeni, iako je evidentno da velik sustav i više košta.
Brojne manje općine uopće nemaju sustava za odvajanja otpada, a neke na sjeverozapadu zemlje su na izvrsnih 70% odvojenog i prikupljenog otpada. Do 2035. nužno je ostvariti EU cilj 65% odvojenog prikupljanja i samo 10% odlaganja na odlagališta, što neće
biti lako a ni brzo postići, koliko god nam je startna pozicija loša. Za ostvarenje tih ciljeva može se računati na EU fondove kao što su OPKK u financijskoj omotnici 2021.-2027., Nacionalni program oporavka i otpornosti i Modernizacijski fond. Kako
je naglašeno iz Fonda za zaštitu okoliša forsirat će se gradnja Centara za gospodarenje otpadom, pretovarnih stanica, sortirnica i kompostana, pošto je žalosna činjenica da u glavnini države (uglavnom solidno načičkane kantama i kontejnerima uglavnom
iz uvoza), kronično nedostaje osnovne infrastrukture.
Gorivo iz otpada nema se gdje zbrinuti
Dva Centra za gospodarenje otpadom u Rijeci i Puli pokazala su svoje vrline i mane, a najveća među njima je što stvaraju proizvod – gorivo iz otpada (RDF), koji se nema gdje zbrinuti! Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost s 40% sufinancira
izvoz i spaljivanje RDF-a iz Marišćine i Kaštjuna u inozemstvu, koje košta više od 1.200 kn po toni tako da istarski RDF trenutno izgara u Beču. Kada su početkom stoljeća projektirani ti centri, cijena goriva iz otpada je bila negativna, a nije se
računalo niti da će Istra postati turistička top-destinacija koja ljeti generira ogromne količine otpada.
„Odgovorni političari su 2004. donijeli odluku o gradnji Kaštijuna, koje je tada projektiran po najboljoj MBO tehnologiji. Imamo vozilo kojim sada vozimo i to je dobro, jer zamislite što bi tek bilo da Centra nema? No, sustav nije zaokružen, jer u takvim Centrima uvriježeno postoji energana s proizvodnjom četiri do 5 MWh električne energije i zbrinjavanjem viška topline, primjerice u poljoprivredi. Međutim, nitko ne želi takva postrojenja u svom dvorištu i zato kažem da odluku o spalionicama na gorivo iz otpada treba čim prije donijeti država“,
kaže saborski zastupnik Tulio Demetlika (IDS) iz istarske županije.
Problem otpadnog mulja
Sličan problem postoji i s masovnom izgradnjom uređaja za pročišćavanje otpadnih voda diljem Hrvatske čiji proizvod – otpadni mulj - se samo gomila, za sad bez optimalnog rješenja na vidiku. Kada je početkom stoljeća njemački koncesionar izgradio zagrebački
uređaj za pročišćavanje voda, koji je u Zagrebu utrostručio cijenu odvodnje, Zagreb je pod Bandićevom vlašću na sebe preuzeo rješavanje problema mulja. To nije riješeno ni danas i sada više od 500.000 tona mulja stoji na deponiju u blizini Save. Tim
je važniji novi Zakon o gospodarenju s otpadom, čija javna rasprava je izazvala ogroman interes javnosti s više od 1.700 komentara. Između ostalog, taj zakon potiče energetsku oporabu otpada za velike sredine poput Zagreba, koji još nije načisto
hoće li CGO za grad i Županiju biti u Resniku ili ne.
Za nekoliko eura po osobi do rješenja problema
Da se može drugačije dobro pokazuje slovenska komunalna tvrtka Kostak d.d. iz Krškog, s gotovo 550 zaposlenih (+222 zaposlena u zadnjih 20 godina), koja brine o gospodarenju otpadom Krškog i okolnih općina. Kostak je lani od 10.500 tona prikupljenog otpada 68% odvojeno prikupio, materijalno ili energetski oporabio i odložio tek 1,5% ili 160 tona otpada. „Mi smo malo ispred slovenskih zakona, a tvrtka je u vlasništvu lokalnih samouprava i malim dijelom podizvođača koji su suvlasnici pa im je u interesu da radimo čim bolje. Miješani komunalni otpad iz domaćinstava odvozimo svaka tri tjedna, ostale frakcije češće: jednom godišnje prikupljamo glomazni otpad, a skupljamo i elektronički otpad i tekstil. Takva usluga košta 4,08 eura po stanovniku odnosno 3,2 eura ako ne odvozimo biootpad, jer ga ljudi sami kompostiraju. Već godinama pratim što se događa u Hrvatskoj: priča se uvijek ista priča i ništa se ne događa - ja jednostavno ne vidim razvoj“, komentirao je Jože Leskovar, direktor komunale iz Kostaka d.d.
Pošto se još ne zna kakva je nova službena politika Grada struka strahuje da bi nova, „zelena“ vlast mogla zanemariti činjenicu da je ishođena lokacijska dozvola za izgradnju sortirnice otpada na Žitnjaku, kao i lokacijska dozvola za kompostirnicu koja
bi se trebala graditi u Novskoj. Grad Varaždin je 2005. pokrenuo baliranje otpada koji je trebao biti zbrinut u roku od pola godine do godinu dana, no nakon loptanja s balama i političkog kraha tamošnje vlasti i danas na ulazu u taj grad stoji 100.000
tona baliranog smeća.
Sada se u kuloarima govori da Grad Zagreb razmatra baliranje nerazvrstanog otpada ne bi li ublažio problem. Struka se grozi i se toplo se nada da, ako do toga i dođe u Zagrebu, to „privremeno rješenje“ ne postane repriza varaždinskog debakla. Napravljena
je i studija izvodivosti gospodarenja s otpadom za Grad Zagreb, koja predviđa izgradnju energane na gorivo iz otpada i otpadnog mulja iz pročistača voda kapaciteta 180.000 tona. Energane se planiraju i u Sisku i Kutini a kapaciteti nisu maleni, stoga
struka poziva da se preispita hijerarhija postupanja s otpadom, jer cilj je što veća oporaba, dok je spaljivanje i odlaganje posljednja karika u lancu.
