Je li itko sredinom godine, kada je barel nafte koštao 115 USD, mogao pretpostaviti da će do kraja godine njegova cijena pasti na ispod 70 USD s tendencijom daljnjeg pada? Što će to značiti za globalnu ekonomiju, a što za kompanije koje ulažu u eksploataciju nafte? Hoće li cijena barela pasti ispod 60 USD, što analitičari označavaju granicom u kojoj cijela priča tone u zabrinjavajuće vode za sve koji se klade na naftu? Ponavlja li se situacija iz 2008., kada je gospodarska kriza cijene nafte spustila na sličnu razinu? Još prije nekoliko tjedana veće zabrinutosti nije bilo, jer se očekivalo da će naftni kartel OPEC zbog poplave jeftine nafte donijeti odluku o smanjenju proizvodnje, kako bi se popravila ravnoteža na tržištu. No, to se na iznenađenje mnogih nije dogodilo, a svijet nastavlja plivati u sve jeftinijoj nafti. Izostanak OPEC-ove reakcije imat će dalekosežne posljedice na mnoge, a analitičari se hvataju za glavu kakve bi sve reperkusije tako niska cijena barela mogla imati za energetski sektor. Cijena nafte na globalnu ekonomiju djeluje poput poreza i u protekle četiri godine pridodala joj je četiri trilijuna USD. Nemoguće je očekivati da se smanjenje tog "poreza" od 30% do 40% uopće ne odrazi na globalnu ekonomiju.
Ali, da bi svjetsko gospodarstvo moglo profitirati, nekima treba smrknuti. Pad cijena nafte loša je vijest za proizvođače i izvoznike nafte, prije svega za zemlje OPEC-a, Rusiju i Norvešku, Venezuelu i Iran jer mogu računati na pad BDP-a koji uvelike ovisi o nafti. U vjerojatno najtežoj situaciji je Rusija, koja je već iscrpljena sankcijama zbog Ukrajine, a svaki daljnji pad cijena nafte nanosi ogromne štete ruskom gospodarstvu i proračunu koji se najviše oslanja na izvoz nafte i plina. Procjenjuje se da bi Rusiji bila potrebna cijena od 100 USD/bbl za ravnotežu proračuna, dok bi za nadoknadu gubitaka nastalih zbog uvođenja sankcija bila nužna cijena nafte od 115 USD/bbl. Rusija teško može samostalno utjecati na rast cijena nafte jer nema dovoljno skladišnih kapaciteta za naftu, a zbog zime ne smije prekinuti pumpanje jer bi se proizvodna infrastruktura mogla smrznuti. Rusija je ušla u recesiju i nemoćna je iz nje se izvući s tako niskim cijenama nafte, a predsjednik Putin, obraćajući se naciji, najavio je teška vremena u kojima će se ta zemlja trebati okrenuti vlastitim snagama. Ipak, sve više se čini da bi upravo SAD dugoročno mogao imati štete od ovako niske cijene nafte. Naime, upravo su visoke cijene nafte potaknule SAD da proteklih godina počne masovno eksploatirati plin i naftu iz škriljaca. Jeftina energija dala je ogroman poticaj tamošnjoj ekonomiji, a SAD se od neto uvoznika nafte pretvorio u izvoznika. No, eksploatacija iz škriljaca nije tako jeftina kao iz konvencionalnih ležišta. Šef ruskog Rosnefta nedavno je objavio da Rosneftov varijabilni trošak proizvodnje iznosi tek četiri USD po barelu, dok je to kod škriljaca i desetak puta više.
U SAD-u naftna industrija desetljećima uživa nevjerojatno obilne porezne olakšice. Upravo su te olakšice u kombinaciji s visokim cijenama nafte i primjenom novih tehnologija dovele do buma proizvodnje iz škriljaca. Bušotine iz škriljaca drugačije su od konvencionalnih bušotina po tome što se brzo iscrpljuju i što su potrebna intenzivna i kontinuirana ulaganja. Konvencionalnim bušotinama proizvodnja pada oko sedam posto od 10% godišnje, a kod škriljaca u prvih tri godine moguć je pad od 60% do 91%. Dakle, potrebne su dublje bušotine koje su i skuplje, a za zadržavanje iste razine proizvodnje nužne su stalno nove bušotine. Nisu sva područja jednako bogata ugljikovodicima, a kompanije su već počele bušiti i na mjestima gdje rezerve nisu tako obilne, pa je pitanje po kojoj cijeni se takav ritam proizvodnje može održati. S aspekta struke, neki analitičari konstatiraju da je američka renesansa iz škriljaca nacrtana u previše ružičastim tonovima. Proizvodnja ugljikovodika iz škriljaca SAD-u stoga je iznimno kapitalno intenzivna. Wall Street Journal nedavno je objavio da je svaki barel nafte iz škriljaca opterećen s 42 USD duga. Računa se da se dug 61 američke kompanije koje eksploatiraju ugljikovodike tom metodom gotovo udvostručio i iznosi 163 milijarde USD, dok su im prihodi porasli svega 5%, a ni jedna od tih kompanija nema pozitivan novčani tok. Ta ulaganja napravljena su uz nultu kamatnu stopu američke centralne banke FED, koja se dugoročno ne može zadržati. Zato se treba zapitati mogu li tamošnji proizvođači iz škriljaca izdržati cijenu od 60 USD za barel ili pak 42 USD za barel, kako za 2015. prognozira Morgan Stanley Group.
Dugoročno je jasno da niske cijene nafte štete ulaganjima. Konzultantska tvrtka Rystad Energy navela je da globalno, zbog pada cijena nafte, neće biti realizirano više od 150 milijardi USD vrijedna istraživanja ugljikovodika, jer im je isplativost ugrožena. Nafte kompanije fokusirane su na kompleksnija i teže dostupna polja, na offshore i velike dubine, a tamo su istraživanja znatno skuplja. Iduće godine kompanije trebaju donijeti investicijske odluke o ukupno 800 naftnih i plinskih projekata, vrijednih 500 milijardi USD iza kojih stoji 60 milijardi barela ekvivalenata nafte. Analitičari predviđaju da će iduće godine cijena nafte iznositi 82,50 USD po barelu, pa je vrlo vjerojatno da trećina projekata neće biti odobrena. Sada je cijena nafte potonula ispod 70 USD, a uz tu cijenu polovina ukupno planiranog obujma proizvodnje postaje ekonomski rizično isplativa. Dok naftašima izbija znoj na čelo, drugi imaju razloga veseliti se. Švicarska banka UBS objavila je analizu o "dobitnicima" ovako niskih cijena nafte, a među 54 zemlje pokazuje se da najveću korist mogle imati Filipini, Turska i - Hrvatska. Hrvatski BDP zbog niske cijene nafte mogao bi biti za 0,4% veći, prognozirali su Švicarci. Niža cijena nafte znači veću potrošnju, proizvodnja postaje jeftinija uslijed nižih troškova transporta, profitabilnost kompanija raste, raste potrošnja a time i cjelokupna ekonomija. Ušteda od samo jedne kune u cijeni goriva potrošačima i tvrtkama u Hrvatskoj donosi mjesečnu uštedu od 190 milijuna kuna, što je u ovoj beskonačnoj krizi mnogo. Izračunato je da bi zemlje koje su glavni svjetski uvoznici nafte mogle uštedjeti oko 500 milijardi USD, a samo SAD uštedjet će petinu od te sume. Međunarodni monetarni fond (MMF) stoga je već na više prepravio prognozu rasta američkog BDP-a. Možda bi bilo vrijeme da i ovdašnji analitičari malo 'popeglaju' svoje crne prognoze za Hrvatsku, jer nažalost, dobre vijesti su rjetkost.
