Sljedećih nekoliko godina u Njemačkoj će više termoelektrana na ugljen postupno biti stavljano u stanje sigurnosne pričuve, a neke od njih će se zatvoriti i napustiti. Tako su se prošle jeseni usuglasili njemačko Savezno ministarstvo gospodarstva i energetike (BMWi), elektroenergetske tvrtke RWE i Vattenfall te rudarsko-energetski koncern Mibrag. Taj bi proces trebao trajati do 2022. godine, a ukupna snaga termoelektrana koje će biti stavljene izvan stalnog pogona iznosi čak 2,85 GW. Riječ je o osam termoenergetskih blokova na ugljen: pet blokova iz tri RWE-ove termoelektrane ukupne snage 1500 MW , dva bloka Vattenfallove TE Jänschwalde ukupne snage 1000 MW i jedan blok Mibragove TE Buschhaus snage 350 MW. Pri tome će za odštetu spomenutim tvrtkama njemački porezni obveznici platiti 230 milijuna eura godišnje. Kako je Njemačka za mnoge europske zemlje, a posebice za one iz Srednje i Istočne Europe ‘mjerodavna’ kada je riječ o tehničkim pitanjima, dakle i o energetici, takav plan svakako će imati velik utjecaj na cijelu Europu. Njemačka je očigledno europska predvodnica energetske tranzicije, što podrazumijeva postupno napuštanje dosadašnje proizvodnje električne energije u termoelektranama i nuklearnim elektranama i prelazak na proizvodnju isključivo iz obnovljivih izvora. Da bi energetska tranzicija bila moguća, pri čemu je napuštanje spomenutih elektrana samo prvi korak, nužno je najprije stvoriti i ekonomske i sociološke i tehničke preduvjete. Naime, očito je da će biti potrebna golema ulaganja, ali i da će mnogi u cijelom tom procesu ostati bez posla, dok će svakako trebati pronaći i odgovarajuća tehnička rješenja kako bi se sve to odvijalo bez ikakvih poremećaja u opskrbi energijom. Neka od tehničkih rješenja isprobavaju se već nekoliko godina u postojećim termoenergetskim postrojenjima. Tako su u posljednjih nekoliko godina u velikim njemačkim termoelektranama na ugljen ispitane brojne mjere za povećanje fleksibilnosti i jednostavnije odgovaranje na promjenjive uvjete u elektroenergetskom sustavu, ponajviše uzrokovane sve većim količinama električne energije iz tzv. nestalnih izvora kao što su vjetroelektrane. Primjerice, zahvaljujući novim rješenjima ložišta i upravljanja procesom izgaranja omogućeno je smanjenje mogućeg opterećenja termoenergetskih blokova snage 1000 MW čak na manje od 40%. Tako čak i velike elektrane danas mogu poslužiti za uravnotežavanje odstupanja u mreži, a razvoj nipošto nije pri kraju. Naime, tu su i rješenja koja omogućavaju pohranu električne energije proizvedene u velikim termoenergetskim postrojenjima, baš kao što je to moguće za energiju iz vjetroelektrana ili sunčanih elektrana.
Jedno od tih rješenja je i ‘Power-to-Gas’, što podrazumijeva iskorištavanje proizvedene električne energije za pretvorbu vode elektrolizom na vodik i kisik, pri čemu se tako dobiveni plinovi potom mogu koristiti ili kao sirovina u raznim industrijama ili za pretvorbu u prirodni plin. Uz to, tada je moguće i iskorištavanje ugljičnog dioksida zahvaćenog iz dimnih plinova elektrane, čime se ujedno smanjuje onečišćenje okoliša i zadovoljavaju zahtjevi za smanjenjem štetnih emisija. Zanimljivo rješenje za pohranu električne energije proizvedene iz velikih termoenergetskih postrojenja je i ukapljeni zrak. Radi se o tome da se okolni zrak pri atmosferskom tlaku hladi na temperature niže od -160 Celzija i u kapljevitom stanju pohranjuje u za to predviđene spremnike. Zatim se pri isparavanju struja zraka usmjerava na zračnu turbinu i tako ponovno proizvodi električnu energiju, no upravo onda kada je potrebna. Uz sve to, velik napredak je postignut i kada se radi o stupnju djelovanja postojećih termoenergetskih postrojenja. Naime, kako stupnjevi djelovanja današnjih najsuvremenijih termoenergetskih blokova na ugljen pri punom opterećenju dosežu 43 - 44%, očito je da postoji velik prostor za napredak. Primjerice, na ispitnom dijelu Bloka 6 TE Mannheim, u kojoj se već godinama provode brojna istraživanja mjera za povećanje učinkovitosti velikih termoenergetskih postrojenja, prije dvije godine je pokazano da se uobičajena najviša temperatura pare od 540 Celzija može povisiti na 725 Celzija. Kako stupanj djelovanja bloka uvelike ovisi o temperaturi pare, jasno je u kojem se smjeru kreću istraživanja. Pri tome su proračuni pokazali da bi se na toj temperaturi postojeći stupanj djelovanja bloka koji je sada nešto manji od 40% mogao povećati na 48%. Naravno, da bi to bilo moguće, potrebne su značajne izmjene i prilagodbe svih dijelova bloka, od kotla i turbine i njezinih lopatica i vratila, pa sve do cjevovoda, ventila i armature. Dakle, jasno je da prilagodba postojećih termoelektrana novim uvjetima i zadacima u EES-u neće biti moguća bez golemih troškova i postavlja se pitanje koliko je to uopće isplativo. Možda bi umjesto toga u buduće bilo bolje graditi nova postrojenja, izrazito fleksibilna i sa snagom u rasponu 200 - 400 MW? Odgovor se nameće sam po sebi. No, time su riješeni samo tehnički preduvjeti, a preostaju još oni ekonomski i sociološki.
