Za početak, molimo Vas da ukratko predstavite Prvo plinarsko društvo te pojasnite vašu ulogu u opskrbi i dobavi plina s obzirom na ugovornu suradnju koju imate s njemačkim E.ON-om?

Prvo plinarsko društvo je vertikalno integrirana tvrtka, osnovana da bi bila distributer i opskrbljivač u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a kasnije proširuje djelatnost na uvoz, opskrbu i prodaju prirodnog plina. Trenutačno imamo 11 000 potrošača i 600 km mreže, u koju smo investirali 120 milijuna kuna. Tijekom plinofikacije Vukovara i okolnih desetak općina besplatno smo priključivali domaćinstva u prve dvije godine od puštanja plina u mrežu.
Prije dvije godine ušli smo u ugovornu suradnju s E.ON-om, uz kojeg smo prepoznali prilike pri otvaranju tržišta i uz pomoć partnera koji ima znanje i snagu sudjelujemo u otvaranju tržišta plinom u Hrvatskoj. Bili smo prvi opskrbljivač koji je u prošloj plinskoj godini, u vrijeme regulirane cijene plina, započeo s uvozom plina, a sada smo drugi najveći uvoznik i trgovac plinom u Hrvatskoj, nakon Prirodnog plina. U ovom trenutku imamo ugovorene isporuke oko 200 mil. m3 plina za ovu plinsku godinu.
U ovih par godina aktivno smo sudjelovali u kreiranju zakonskih i podzakonskih dokumenata koji su dali preduvjet za otvaranje tržišta. Mislim da smo kao hrvatska tvrtka postigli velik uspjeh u odnosu na konkurenciju koja uglavnom čeka da se rizici poslovanja smanje. Imamo ured i u Zagrebu i cilj nam je proširiti djelatnost i na opskrbu krajnjih kupaca na ostalim distribucijskim sustavima kako bi i oni kao potrošači prepoznali prednosti otvaranja tržišta.

Nova Odluka o visini tarifnih stavki u Tarifnom sustavu za opskrbu prirodnim plinom donesena je potkraj proljeća te je dopunjavana potkraj kolovoza. Što je sve to značilo za poslovanje PPD-a?

Tarifna stavka za opskrbu mijenjana je nakon promjene tarife za distribuciju plina. Pozitivnim smatram uvođenje fiksne naknade u opskrbi plinom. Takva je naknada u opskrbi energijom potrebna jer je nužno održavati priključke i brojila, a umanjila je i gubitak prihoda na tarifi za domaćinstva. Bez obzira na to, smanjenje distributivnih naknada je udar na distributere plinom!
Smanjenje tarife za industrijske potrošače stavilo je distributere plinom u podređeni položaj u odnosu na druge gospodarstvenike te je dovelo u pitanje održavanje i izgradnju mreže. Smanjenje prihoda distributera koji su i prije bili u lošoj situaciji sigurno će rezultirati smanjenim održavanjem i rekonstrukcijom plinske mreže. To treba gledati kao prijetnju za sigurnost građana, a tu ne bi trebalo biti kompromisa! Neki distributeri zbog manjka prihoda već sada nisu u mogućnosti dotrajalu mrežu zamijeniti novom. Većini velikih kupaca plina tarifa za distribuciju nije isključivi problem u poslovanju, a njenim smanjenjem dugoročno će se narušiti odnosi u poslovanju unutar sektora prirodnog plina. Plinski sektor pretrpio je u ovih par godina velike udarce, a sustav će pucati tamo gdje je najslabiji, na tvrtkama koje se bave distribucijom plina. Problem je u tome što se sa smanjenjem distributivnih naknada pokušavaju riješiti problemi koji nisu proizišli iz tih naknada, a sigurno se neće riješiti ni s pretakanjem kapitala iz plinskog sektora koji slabi sve više i više. Naše gospodarstvo, a samim time i segment građevinarstva, nije završilo u problemima zbog cijene plina ili tarife za distribuciju plina. To nitko ne može reći. Problem proizlazi iz višestrukog smanjenja prihoda unutar građevinskog sektora koji je nakon zlatnih godina završio na prevelikim kapacitetima za koje nije bilo mjesta na tržištu i koje je trebalo mnogo ranije smanjivati ili aktivirati na vanjskim tržištima. I sada se na uštrb jedne djelatnosti pokušava nešto napraviti u drugima, a u tome ne vidim nikakav pozitivan pomak.
Spašavanje gospodarstva kroz reguliranu cijenu plina gledali smo prošle godine i volio bih vidjeti rezultate. Gdje su tvrtke investirale novac koji je trebao otići plinskom sektoru? Rezultata nema i sada se opet 'udara' po distribuciji. Tvrtke su u problemima ne zato što nisu konkurentne zbog cijene plina, već zato što je tržište prezasićeno i ne mogu prodati svoje proizvode. U godinu dana teško je otvoriti nova tržišta. Neki su u tome uspjeli, a mnogi nisu.

Tarifni sustav trebao bi jamčiti razuman povrat ulaganja i priznavati realne troškove poslovanja. Je li to tako u praksi i što to znači za poslovanje PPD-a?

Izgradnja mreže i pokretanje distribucije nije siguran posao, pogotovo u Hrvatskoj. Greenfield-investicije u gradnji mreže i formiranju distribucije prirodnog plina jako teško dobivaju povrat novca kroz tarifu, jer one u startu zahtijevaju veću tarifu. Ta bi djelatnost trebala biti sigurna s malim povratom ulaganja i ne trpi nikakav pomak u regulativi. Gradnja distributivne ili transportne mreže u Europi je na tako lošem glasu da više nitko od velikih igrača, kao što su E.ON, RWE, GdF i dr. ne želi ulagati u takve poslove. Ako nije riječ o politički povezanoj priči, ulaganja nema. Na početku, gradnja mreže ima perspektivu, no jednom, kada se novac 'zakopa', tada se regulativa počne mijenjati. Svi su shvatili da to nema smisla i zato mnogi napuštaju poslovanje s distribucijom i transportom plina.
Svaki od brojnih hrvatskih distributera na različit je način financirao gradnju mreže. Distributer koji je dobio mrežu besplatno (dakle, mrežu je netko drugi gradio) ne treba veliku distributivnu tarifu da bi funkcionirao, a mlađi distributeri koji su ulagali svoj novac ili se zaduživali, trebali bi imati veću tarifu. Sadašnji Tarifni sustav problematičan je za greenfield-investicije, no ovakav kakav je služi svrsi i treba ga dotjerati.
Distributivna mreža u Dalmaciji “nema sreće”, a to nijedan Tarifni sustav ne može popraviti. U toj regiji veći je problem niske prosječne potrošnje po domaćinstvu, a ne to što je Tarifni sustav neprilagođen. Tarifa za distribuciju u Dalmaciji može biti velika, ali će samim time potrošnja biti premala i industrija ne može nadoknaditi taj manjak koji nastaje kod domaćinstava. Pojas između najmanje i najviše tarife za distribuciju trebao bi biti velik, a država si ne želi dozvoliti da jedan distributer ima tarifu 25 lipa po m3, a drugi 1,50 kuna po m3 ili više. Bez obzira kako to izgleda, to ne bi bila diskriminacija jer je jedan dio potrošača plaćao gradnju mreže, a kod drugoga, koji nije gradio mrežu, to treba biti izraženo kroz cijenu plina. Tarifni sustav treba doraditi i procedura donošenja tarifa treba biti 'fer'.

Tržište plinom u Hrvatskoj se otvorilo, a osim u PPD-u, Prirodni plin dobio je konkurenciju u još nekoliko dobavljača. Što su time dobili kupci i kakav trend se može očekivati u budućnosti?

Za građanstvo u određenom roku od otprilike dvije godine neće biti dodatnih benefita jer Prirodni plin dobavlja plin za tarifne kupce i to po vrlo povoljnoj cijeni. Ipak, ovogodišnji potez Vlade s liberaliziranjem cijene plina je nešto što će u kratkom roku pokazati svoje prednosti. Broj igrača na tržištu će se povećati, a cijena plina će padati u odnosu na europsko tržište. Cijena prirodnog plina je pala već ove godine, a s povećanjem konkurencije i sigurnosti tržišta nastavit će padati. Kupcima se otvaraju različite mogućnosti, a na njima je da se što prije educiraju za ugovaranje plina na europskom tržištu plina.
Plin nije roba kao svaka druga i ne može se kupovati koliko se potroši. Ugovor o opskrbi ili prodaji prirodnog plina zahtjeva obveze preuzimanja ugovorenih količina plina za ugovorni period. Planiranje je najvažnije jer postoje plinovodi koji imaju određene kapacitete, a planiranje i zakup kapaciteta unaprijed jedina je garancija da će plin stići. Ako se kapaciteti ne zakupe, plin će trebati dovesti iz veće udaljenosti i skupljih izvora, što rezultira većom cijenom i uči nas da dobro planiranje donosi veće benefite. Zadatak kupaca je što brža edukacija o prirodnom plinu kao predmetu nabave prema standardima koji se primjenjuju u našoj okolini, dok je zadatak PPD-a da svojim kupcima osim usluga isporuke pruži i usluge edukacije. O tom segmentu našeg poslovanja i o svom zadovoljstvu mogu posvjedočiti naši kupci.

Mnogi drže da je cijena plina za poduzetnike i građane u Hrvatskoj već sada previsoka. Što mislite o tome?

Da bi se moglo govoriti o toj temi, kupci se trebaju educirati oko cijena plina jer je to vrlo kompleksno područje. Cijena ovisi o cijenama naftnih derivata, o odnosu između dolara i kune, o obvezi preuzimanja, o fiksnim, odnosno varijabilnim količinama plina, o osiguranju plaćanja i drugim faktorima, a svaki taj faktor utječe na cijenu.
Cijena plina kod nas još nije europska jer Hrvatska nema pristup spot-tržištima plina kao što je Baumgarten. Plin ne možemo kupiti i dovesti ga u Hrvatsku jer su slovensko-austrijski i austrijsko-mađarski plinski interkonektori prebukirani. Hrvatski pristup spot-tržištu u budućnosti je izvjestan. Cijena plina u Hrvatskoj mnogo ovisi o kretanju cijene plina u Mađarskoj jer iz Mađarske dolazi naš najveći dobavni pravac. Mađarska gradi interkonektor sa Slovačkom, a on bi nam trebao omogućiti dodatne kapacitete preko Slovačke do Baumgartena, odnosno do Zapadne Europe. No, tu je još problematično pitanje oslobađanja i zakupa kapaciteta u austrijsko-mađarskom plinskom interkonektoru.
Prošle plinske godine nismo mogli imati dugoročnu politiku dobave prirodnog plina i zakupa transportnih kapaciteta zbog problema s regulacijom cijene plina u Hrvatskoj. Što će vrijeme više prolaziti, pristup spot-tržištu će biti lakši i cijene će se približivati europskima. Sadašnji trend spot-cijene je manji od trenda cijene ruskog plina, a kako će se kretati cijene u budućnosti, teško je precizno predvidjeti.

Kako se trenutačno kreću cijene plina u Europi, odnosno kakvi se cjenovni trendovi očekuju s obzirom na diverzificirane izvore dobave, te što to može značiti za Hrvatsku?

Do 2010. godine Hrvatska je imala svoju proizvodnju plina, jedan interkonektor sa Slovenijom i plinsko skladište Okoli. Na prosječno niskim temperaturama transportni sustav je bio u problemima i padao je tlak na krajnjim rubovima mreže. Investicija u interkonektor s Mađarskom, osim za spašavanje plinskog sustava, zaslužna je i za otvaranje tržišta. Samim time dobili smo pristup mađarskim skladištima u kojima postoje kapaciteti od cca. 6 mlrd. m3 plina, od čega E.ON ima 4,2 mlrd. m3. Osim toga, dobili smo novi dobavni pravac prema spot-tržištu, koji je uglavnom zakupljen, ali postoji. Zahvaljujući interkonektoru s Mađarskom imamo pristup ruskom plinu iz novog pravca preko Ukrajine i Mađarske, indirektno smo dobili i pristup prema Srbiji i Rumunjskoj. Moguće su i druge plinske veze sa zemaljama Europske unije koje se tek trebaju izgraditi.
Nadalje, mislim da Plinacrova investicija u Dalmaciji itekako ima smisla s aspekta pristupa Jadransko-jonskom plinovodu (IAP), te nadalje Transjadranskom plinovodu (TAP) kojim bi se preko Hrvatske u Europu mogao dovesti plin iz Azerbajdžana. Veza na IAP i TAP može od Hrvatske napraviti jakog igrača u regiji jer je Azerbajdžan trenutno jako poželjan izvor plina za Europu. Dođe li do realizacije tih projekata, Hrvatska bi imala zaradu na tranzitu plina, a uvjeren sam i da bi plin bio jeftiniji. Čim postoji diverzifikacija dobave, plin postaje jeftiniji. Ako imamo vlastiti plin, ukapljeni prirodni plin (LNG), dobavu plina sa spot-tržišta, ruski i plin iz Azerbajdžana, taj će se plin iz različitih izvora morati cijenom boriti s konkurencijom, a samim time cijena mu mora padati.

Kada se može očekivati otvaranje tržišta plinom za krajnje kupce priključene na distributivni sustav (građane i “povlaštene” kupce) i što to zapravo znači?

S reguliranom cijenom u dobavi od 2,20 kuna po m3 plina građani plaćaju nižu cijenu od one koju bi plaćali da su na otvorenom tržištu. Jedina normalna cijena je tržišna cijena, a država treba osigurati da je tržište otvoreno kroz prisustvo mnoštva igrača i diverzificirane izvore dobave. U ovom trenutku, dok smo još donekle izolirani od europskog tržišta, nema volje da se cijena plina za građane liberalizira.
Što se tiče otvaranja tržišta za povlaštene kupce priključene na distributivni sustav, možemo reći da se tržište i za njih otvorilo. Svaki kupac može promijeniti opskrbljivača iako je promjena opskrbljivača malo složenija na distributivnom sustavu. Dodatne komplikacije na nedorađene zakonske i podzakonske akte donosi sustav javne nabave koji radi toliku konfuziju kako kod kupaca koji raspisuju javne natječaje, tako i kod opskrbljivača koji bi se na te javne natječaje trebali javljati. Kupci u obvezi javne nabave troše velike iznose novaca da bi na kraju proizveli javni natječaj na koji se nitko ne javi ili na koji pod obavezno zaprimaju žalbe. U dijelu javne nabave ukoliko na vrijeme na izgradimo jednoobrazni postupak kojim bi se olakšao život i kupcima i opskrbljivačima doći će do višestrukih sudskih procesa koji će dodatno zakomplicirati postupak otvaranja tržišta.

U visokoj fazi pripreme je novi Zakon o tržištu plina. Na koje specifične probleme bi zakonodavac, prema vašem mišljenju, trebao obrati pažnju?

Nacrt Zakona o tržištu plina je dobar jer se u materiji ne širi previše i daje dosta na važnosti podzakonskim aktima: Pravilniku o organizaciji tržišta, Mrežnim pravilima transportnog i distribucijskog sustava, Općim uvjetima opskrbe te Tarifnim sustavima za distribuciju, opksrbu i transport. Nakon donošenja Zakona krenut će se u promjenu tih akata koji već sada postoje, ali su se određene stvari u njima preklapale i bile kontradiktorne, tako da mislim da je ovakvo rješenje puno bolje. U idućoj plinskoj godini čeka se i donošenje novih tarifa za transport plina koje će staviti na snagu novi tarifni sustav za transport koji će potaknuti razvoj kako tržišta plina tako i Plinacra koji će time doživjeti određenu evoluciju. Ipak, činjenica je da se zakoni donose 'ad-hoc'. Ministarstvo gospodarstva i Hrvatska energetska regulatorna agencija struci trebaju dati smjernice u kojem se pravcu kretati i razvijati sustav i zato zastupam mišljenje da bi trebalo formirati stručni tim koji bi pokrivao praktički svaki segment tržišta prirodnog plina, pa i pitanja koja se tiču potrošača koji zaslužuju da budu informirani. Takav stručni tim bi pri izradama regulative pružio podršku i znanje kojim bi se izbjegli veliki problemi pri implementiranju regulativa u stvarne uvjete tržišta.
Pri razvoju regulative treba raditi segmentirano i unaprijed, a mi uvijek s regulativom kasnimo zato što nemamo strateški plan. Prvo treba donijeti Plan provedbe Energetske strategije i prema njemu se treba kretati, pri čemu bi politika trebala imati konsenzus oko strateških ciljeva, a ne da promjena politike stalno radi zaokrete u strategiji i strateškim odrednicama za poslovanje u energetskom sektoru. Na takav način energetski subjekti trpe jake udarce čime se usporava razvoj ne samo energetike, nego i samog gospodarstva u cjelini.