Molim Vas da ukratko predstavite Udruženje obnovljivi izvori Hrvatske, razlog njegovog osnivanja te njegove ciljeve.

Vjetroelektrane proizvode 70% energije iz OIE, ako izuzmemo HEP-ovu kogeneraciju, a dobivaju trećinu ukupno prikupljenih sredstava za poticaje. Usprkos toga, dugo smo izloženi napadima i etiketiranju, samo što nas ne prozivaju kao kriminalce koji su došli opljačkati narod. Boriti se protiv toga pojedinačno je jako teško i inicijativa za osnivanjem Udruženja je išla od nas “vjetraša” koji smo odlučili da bi bilo dobro osnovati interesno udruženje i artikulirati naše stavove, jer želimo da se čuje i naša istina. Članice Udruženja su tvrtke koje predstavljaju projekte u obnovljivim izvorima energije u zadnjih 10 godina u Hrvatskoj i koje je realizirao sam privatni sektor. Poduzetnici su uložili više od 1,5 milijardu eura, a u tijeku je realizacija projekata u vrijednosti oko 500 milijuna eura. U članstvu udruženja je glavnina proizvođača energije iz vjetra, pridružili su nam se oni koji imaju projekte u hidroenergiji, solaru i biomasi, a otvoreni smo za sve nositelje projekata. Shvatili smo da imamo puno manje međusobnih prijepora nego zajedničkih problema i mislimo da smo zahvaljujući tome dijelom amortizirali dio napada na nas, a otvorili smo i komunikaciju s ministarstvom, agencijama. Udruženje se zalaže za transparentno prikazivanje uloge obnovljivih izvora energije na gospodarstvo, poduzetnike i građane te strategiju energetskog razvoja koja se temelji na cjelovitom korištenju svih resursa obnovljivih izvora energije kojima Hrvatska raspolaže. Naš tisak je sklon senzacionalizmu kojem u ovom dijelu nema mjesta. Želimo pozitivno lobirati i objasniti javnosti o čemu se radi.

Jedan ste od najuspješnijih developera u vjetroelektrane u Hrvatskoj. Možete li komentirati dosadašnji razvoj tog specifičnog izvora energije u Hrvatskoj i kakva ga budućnost očekuje?

Nije jednostavno. Bavim se ovim poslom već 17 godina i u početku, gdje god bi spomenuo vjetroelektrane svi su se smijali, što je bilo vrlo deprimirajuće. Ja sam tvrdoglavi Sinjanin pa sam krenuo s priličnim entuzijazmom. Bio mi je to veliki izazov, jer u Hrvatskoj se suočavate s puno “ali” kad treba nešto napraviti. Ipak, uspjeli smo i posao s obnovljivim izvorima energije je realno najuspješnija djelatnost u hrvatskoj energetici u zadnjih petnaestak godina u smislu da smo napravili nove proizvodne kapacitete. Svaka nova vlast je govorila: “Ne može!” i trebale su nam godine da ih uvjerimo, nagovorimo ili privolimo da se stvari maknu s mrtve točke. Spočitava se bivšem ministru gospodarstva Vrdoljaku da je omogućio sklapanje ugovora za vjetroelektrane snage 350 MW, međutim njegov prethodnik Čačić je na početku mandata prvo zaustavio sve projekte, a Vrdoljak je nastavio istom politikom. Tri godine smo ratovali i na koncu smo, prijeteći tužbama, pomakli stvar s mrtve točke. HOPS-ova kvota za vjetroelektrane je bila umjetno podignuta barijera, ručna kočnica za blokiranje projekata. Tek je naša tužba protiv HOPS-a i tužba koju smo pripremali prema EU tijelima doprinijela da se kvota ukloni. Mi smo vječno bili kolateralna žrtva, da ne kažem „Pedro“, a s obzirom na to da je i ova vlada nastavila s politikom po principu “hajdemo zaustaviti sve”, moguće je da opet par godina neće biti novih projekata, a zatim će se stvari pokrenuti s mrtve točke.

U kojoj fazi je Vaša tvrtka sa svojim projektima?

Imamo ukupno četiri projekta. Prvi je bio VE Trtar-Krtolin 2006., zatim VE Orlice 2009. i VE Ponikve na Pelješcu 2012. Sad smo dovršili projekt vjetroelektrane Katuni u općini Šestanovac koja je neki dan imala tehnički pregled, a od prosinca 2016. nalazi se u probnom radu. Sada moramo dovršiti procedure s “papirima” – ishoditi uporabnu dozvolu te od HERA-e dozvolu za proizvodnju i konačni status povlaštenog proizvođača. Od projekta VE Bila Ploča smo odustali.

Zašto ste uključili strane investitore?

Strani investitor je donio know-how i kapital. I jedno i drugo tada je manjkalo, a i dan-danas nedostaju. Međutim ja ne bih radio distinkciju domaći ili strani kapital, jer kapital nema nacionalnost. On je kao voda, ide tamo gdje je lakše i gdje se ostvaruje profit. Bitno je oploditi kapital i poslovati prema hrvatskim zakonima te da li se ostvaruje neka vrijednost u Hrvatskoj. U Hrvatskoj nedostaju ozbiljni domaći investitori koji mogu pratiti taj sektor. Imaju li dovoljno znanja, snage, volje i spremnosti za rizik, teško mi je ocijeniti. Bojim se ne, bar ne sve to.

Udruženje nudi svoj model financiranja obnovljivaca pod nazivom “Transparentno”, molim Vas pojasnite ga.

Aktualni model financiranja je putem fiksne tarife (Feed-in) na određeni broj godina, a ona se financira iz cijene električne energije na koju se nadodaje iznos od 3,5 lp/kWh. Ta naknada nije kontinuirano povećavana s obzirom na ulazak novih projekata i u planu je njezino podizanje na 7,5 lp/kWh. Naša kalkulacija kaže da je dovoljno tu naknadu podignuti na 5,5 do 6 lp/kWh da ne bude velikih “kvantnih skokova» u cijeni energije. Trenutno na proizvodnju iz obnovljivaca otpada 15-16% ukupne potrošnje energije. U siječnju to je bilo 16,1%, a prosječna proizvodna cijena te «zelene energije» iznosila je 80 lp/kWh. Ta cijena može varirati jer vjetroelektrane mogu proizvesti po cijeni od 0,70 kn/kWh, dok biomasa proizvodi po cijeni 1,20 kn/kWh do 1,30 kn/kWh. Dakle, prosječna proizvodna cijena ovisi o tome koja vrsta energenta dominira koji mjesec i ona će svakim danom biti sve manja, jer postrojenja polako izlaze iz sustava poticaja. Zašto ne bismo realne troškove proizvodnje pokušali iskazati na mjesečnom računu za električnu energiju? Jer, naplaćujući za svaki potrošeni kWh naknadu od 7,5 lp/kWh ne znamo ni koliko je prikupljeno ni što se s tim novcem događa, je li transparentno potrošen te da li HROTE-u nedostaje novca za poticaje ili se stvara nepotrebna akumulacija. Mi stoga želimo da naknada ne bude fiksna na godišnjoj razini već da se ona ukine i da trošak obnovljivaca prati njihovu stvarnu proizvodnju u prethodnom mjesecu. Na taj način naknada se ne bi povećavala odmah na 7,5 lp/kWh već bi rasla sporije. Podaci postoje, samo ih treba iskazati i trošak je transparentan. Potrošači trebaju znati da su kapaciteti u obnovljivcima novoizgrađeni, i dok se ne otplati investicija cijena je nužno veća nego kod već otplaćenih elektrana. No kada se oni otplate, cijena tako proizvedene energije bit će drastično manja.

Što najava uvođenja trošarina može značiti za postojeće OIE projekte, a što za buduće?

Osim neslužbenih podataka ne znamo konkretno što država namjerava poduzeti pa je teško o tome govoriti. Ako se uvedu trošarine na prihod iz proizvedene energije, to će biti pravno neodrživo. Postojeći ugovori to ne predviđaju i teško je objasniti trošarine na taj način. U Bugarskoj je takav potez napravljen i povučen nakon šest mjeseci, nakon tužbe prema EU institucijama. U Španjolskoj ne postoje dugoročni ugovori kao kod nas nego se dekretom godišnje definirala cijena, no i pored toga retroaktivno smanjenje cijena se pokazalo problematično. Sudski procesi još traju i postoji realna šansa da se takvo ponašanje države ospori. Projekti koji su napravljeni prije 10 godina napravljeni su pod drugačijim uvjetima nego oni danas – kamatne stope su bile drugačije, cijene opreme, gradnja… Ne treba sve projekte promatrati na jednak način. Ne treba gledati samo najbolje projekte poput naše VE Trtar-Krtolin, i zaključivati da se tu stvara veliki profit, koji je uostalom smisao kapitalizma, a to smo i željeli. Svaki projekt ima vlastiti fisibillity na osnovu kojeg je napravljeno projektno financiranje kod banaka. Postoji prihodovna i troškovna strana i ako se poremeti bilo koja od tih strana dovodi se u pitanje opstanak cijelog projekta. Ako se doista uvedu trošarine dvije trećine projekata bit će ugroženo. Vlasnici projekata će tužiti državu a pravda je spora ali dostižna i pretpostavljam da će Hrvatska u slučaju gubitka tih sporova morati plaćati odštete na izgubljenu dobit, što će biti prilično velik iznos. U međuvremenu, pacijenti će poumirati i što tada? Svi su na gubitku. U energetici ne treba biti populizma i politike, već prije svega pravo i ekonomija.

Koliko shvaćam, država želi postići da vlasnici projekata pristanu na produženje perioda poticanja i uz to smanjivanje poticajnih naknada…

Mi to nismo tako čuli, zaista nismo. Mi smo čuli da nam žele uvesti trošarine kao namet. Formalno ne, ali suštinski, banke su zapravo vlasnici projekata, jer investitor je taj koji je uložio 25% svojih sredstava, a ostalo su banke i dok se ne isplati kompletan iznos kredita i kamata banka ima založna prava na projekt. Ako projekt dođe u problem likvidnosti, banka će aktivirati založna prava i formalno preuzeti projekt, a investitor je razvlašten i gubi 25% sredstava koje je unio u projekt. Banci nije u interesu da upravlja projektom već da pokrije svoje dugove i što manje izgubi pa će tražiti kupca za projekt. Taj će kupac biti na velikom dobitku jer je oslobođen velikog troška investicije. Bilo kakav utjecaj na prihod je rizičan, možda kada bi se period poticanja povećao, a poticaji smanjili, to bi možda držalo vodu, ovisno kako se kalkulira. U svakom slučaju likvidnost ne smije biti ugrožena. Trebalo bi pitati banke što misle o tome. Osim toga to bi direktno utjecalo i na ostale vrste poslova, jer je za bilo kojeg investitora indikativno da postoji povećani rizik investiranja. Potencijalni investitor u bilo koju djelatnost će razmisliti hoće li investirati u RH ako neka vlast može u hodu izmijeniti pravila igre zato što netko zaključi da ostvaruje profit.

Koji model Eko bilančne grupe predlaže Udruženje?

Prakse su različite u raznim zemljama. U Njemačkoj na primjer se troškovi uravnoteženja pokrivaju iz mrežarina. Stoga njihovi TSO-i vode računa o planiranju i zainteresirani su da greška bude što manja. HOPS kao TSO bi trebao biti odgovoran za planiranje – ovo rješenje s HROTE-om je nekakva transmisija. OIE u RH nisu do sada plaćali energiju uravnoteženja. Uvođenje tog troška opteretit će bilancu projekta što može biti opasno za neke projekte. U svakom slučaju cijeli sustav uravnoteženja i njegovi troškovi moraju biti transparentni svim dionicima, svoditi se na realne, uobičajene troškove i praksu. Nipošto se ne smije uvoditi u obliku nameta/poreza.

Udruženje ima svoj prijedlog za energiju uravnoteženja, molim Vas pojasnite ga…

Tržište električne energije u Hrvatskoj još ne postoji. Ili postoje interni otpori ili pak nesposobnost da se ono uspostavi. HOPS sekundarne usluge i energiju uravnoteženja dogovara s jedinim proizvođačem, a to je HEP Proizvodnja, što mi liči na dogovornu ekonomiju. Tu je i HERA koja je napravila Metodologiju za određivanje cijene za obračun energije uravnoteženja koja izgleda kao proračun za NASA-u. Po njoj obnovljivci bi trebali plaćati između 10 i 20% svojih prihoda za energiju uravnoteženja sustava. To je između 12 i 15 eura/MW h, a na zapadu je taj trošak između 0,5 i 3,5 eura/MW h. U inozemstvu TSO-i na dnevnoj bazi na tržištu kupuju energiju uravnoteženja pa čak i obnovljivci sudjeluju kao ponuditelji sekundarnih usluga. Cijena te energija je uključena u mrežarinu i interes je da greška u planiranju bude što manja. No, ni HROTE ni HOPS nisu osobito zainteresirani da se greška u planiranju rada vjetroelektrana smanji s trenutnih pet do devet posto. To bi moglo i moralo biti bolje, jer u Portugalu, koji nam je kao sustav najsličniji, greška u planiranju je ispod pet posto. U inozemstvu se ne penalizira veća proizvodnja kad je sustav deficitaran, kao kod nas. Dakle, Metodologiju bi trebalo mijenjati, učiniti je sličnom drugim etabliranim sustavima. Mi želimo i da zaživi tržište sekundarnih usluga u Hrvatskoj. Posluje se na vanjskim burzama, a na CROPEX-u se na žalost još ništa ne dešava. Iskreno se nadam da će biti pomaka.

Zbog čega se u Hrvatskoj nije jače razvila domaća industrija koja će pratiti projekte OIE?

Na to nije jednostavno odgovoriti – to je pitanje zašto smo uništili svu svoju industriju i zašto se u nas teško otvaraju nove industrije. Dugo godina se pitam je li tu kriv uvozni lobi, politika ili mentalitet. Nije se razvila domaća industrija. Doduše, Končar je napravio svoj vjetroagregat i svoju vjetroelektranu. Nemam dovoljno podataka, ali vjerujem da su njihovi agregati dovoljno kvalitetni da mogu prosperirati na tržištu, a drugo je pitanje zašto se oni ne mogu probiti u inozemstvo. Zato jer iza velikih igrača koji su ranije ušli na tržište stoje državne institucije i banke koje im daju kamatne stope od nula posto. Nađite kod nas kredit ispod šest posto! Mislim da imamo prostora da uđemo u niše, da proizvodimo opremu ili dijelove opreme za druge. Končar je jako dobar u industrijskoj elektronici, pretvaračima, generatorima... Bilo bi bolje da je našao partnere za koje bi radio generatore ili neke druge sklopove, jer čak ni Končarov agregat nije u cijelosti njegov proizvod. Ali i drugi, ne samo Končar. Prostora ima, treba malo više poduzetničkog duha.

CEMP ima projekt gradnje tvornice betonskih stupova za vjetroelektrane. Jeste li vi razmišljali o ulaganju u proizvodnju?

Mi se bavimo vjetroelektranama, a agregate kupujemo na tržištu, ovisno o projektu od Enercona, Vestasa, General Electrica… Nama je to oprema, a ne core business. Ne razmišljamo o proizvodnji, ali svakako podržavamo sve poduzetnike koji imaju mogućnost baviti se i razvojem proizvodnje za potrebe tržišta. 


Sljedeće godine s Vašim projektom izlazite iz sustava poticanja i prošli ste cijeli razvojni ciklus. Kako vidite budući premijski model i da li je moguć dobar premijski sustav koji će motivirati daljnje investicije i projekte?

VE Trtar Krtolin 2018. izlazi iz sustava poticaja i moram priznati da ne znam što nas čeka. Nema burze, ne znamo kome ćemo prodavati energiju, ne znamo što će biti sa statusom povlaštenog proizvođača, ne znamo što će biti s ugovorom o korištenju mreže. VE Ravne je lani izašla iz sustava poticaja i znam da ima sklopljen ugovor s HEP Trgovinom, ali ne znam koji status ima ta elektrana. Što se tiče premijskog modela, već duže imamo Zakon o obnovljivim izvorima koji je donekle nedorečen, malo je i pogrešno napisan i trebalo bi ga popraviti, Nedostaju podzakonski akti, a ne postoji naznaka da bi se to skoro moglo dogoditi. Stoga imamo pravni vakuum u sektoru skoro dvije godine. Premijski model postoji u svijetu već godinama u Italiji, sad ga je uvela Njemačka i nema razloga da ne funkcionira. Tehnologija je bitno pojeftinila, cijene su drastično pale i projekti mogu biti profitabilniji puno brže, jer je proizvodnja masovna. Kod nas će definitivno biti problema s financiranjem projekata po premijskom modelu, pogotovo ako nastavimo na ovakav način. Banke moraju mijenjati pristup – do sada su bile vrlo komotne s feed-in sustavom, no ovdje je rizik ipak veći. Svi participanti će morati mijenjati paradigmu jer ako to ne naprave od projekata neće biti ništa.