Napad Rusije na Ukrajinu ogolio je veliku europsku ovisnost o fosilnim gorivima koje se uvoze iz Rusije, prirodnom plinu, nafti i naftnim derivatima. Upravo dogovorene sankcije na rusku naftu tu ovisnost neće ukloniti, već je samo zamijeniti ovisnošću o nekim drugim, iznimno skupim fosilnim gorivima. To se vidi po namjeravanim intenzivnim ulaganjima u infrastrukturu za prihvat ukapljenog prirodnog plina (LNG) šitom Europe. Je li to trenutačni optimum za Europu ili bi trebalo drugačije?

Osim problema koji navodite, napad Rusije na Ukrajinu ogolio je i sve one koji su zadnjih desetak godina promovirali prirodni plin kao tranzicijsko gorivo i uvjeravali nas da je prirodni plin siguran, čist i jeftin energent. Sada, kada ga Rusija koristi za ekonomske i političke ucjene, možemo konačno zaključiti da prirodni plin nije siguran ni pristupačan ni održiv energent i treba ga što prije izbaciti iz upotrebe, tj. zamijeniti održivijim rješenjima, a Rusiju treba zaboraviti kao pouzdanog partnera u energetskoj tranziciji. Izgradnja terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) je vatrogasna mjera i sada je bitno 'zaustaviti požar' te osigurati što više diversificiranih dobavnih pravaca, a što sigurno povlači dodatne troškove. U ovom trenutku sve korisnike na plinskoj mreži treba pripremati za moguće 'crne' scenarije, redukcije i povećanje cijena te je bitno da se zaustavi daljnje širenje plinske infrastrukture u distribuciji, a hitno je potrebno započeti s njenom zamjenom drugim rješenjima. Na primjer, u kućanstvima, sektoru usluga, poljoprivredi i prerađivačkoj industriji te drugim djelatnostima gdje prirodni plin koristimo za niskotemperaturne potrebe kao što su grijanje prostora, zagrijavanje potrošne tople vode i kuhanje sigurno ga možemo efikasno zamijeniti električnom energijom, dizalicama topline ili sustavima daljinskog grijanja koji mogu koristiti neki od obnovljivih izvora ili otpadnu toplinu (npr. geotermalnu i Sunčevu energiju, biomasu i bioplin, biogoriva, otpadnu toplinu iz raznih procesa te električnu energiju iz obnovljivih izvora za pogon dizalica topline, elektrootpornih kotlova i sl.).


S obzirom na sve gospodarske i političke okolnosti i rastuću inflaciju, vjerujete li da je u Europskoj uniji moguće 'ubacivanje u petu brzinu' korištenjem europskog plana REPower za brzi odmak od fosilnih goriva i dekarbonizaciju? Kako bi, po Vama, to trebalo izgledati u praksi jer ono što se vidi nije pravedna energetska tranzicija ni dekarbonizacija?

Mjere koje se najavljuju u planu REPowerEU zaista mogu ubrzati energetsku tranziciju i dekarbonizaciju jer stavljaju naglasak na najbitnije akcije koje se promoviraju još od uspostavljanja Energetske unije, Zelenog plana za EU te paketa mjera 'Fit for 55'. Također, sada će se zaustaviti promoviranje prirodnog plina kao tranzicijskog rješenja, isto kao i nuklearne energije koja je spora i skupa tehnologija, a čime će se spriječiti nepotrebna ulaganja te će se ostaviti više sredstava za dodatno financiranje mjera energetske učinkovitosti, elektrifikaciju u svim sektorima, primjenu obnovljivih izvora energije u proizvodnji električne energije, grijanju i hlađenju te transportu, ali i za digitalizaciju i uspostavu građanske energetike i vodikove ekonomije. Energetska unija bit će ojačana zajedničkom nabavom prirodnog plina te izgradnjom ključne infrastrukture za transport energije iz obnovljivih izvora kao i za proizvodnju te transport zelenog vodika.

Prioritet je smanjenje potrošnje prirodnog plina u svim sektorima kao i njegova zamjena električnom energijom i vodikom. Zbog toga se kroz REPowerEU planira ubrzati izdavanje dozvola za projekte sunčanih elektrana i vjetroelektrana, što će se ograničiti na neki maksimum od dvije godine. Taj period je također pretjeran jer postrojenja koja mogu biti izgrađena za šest mjeseci ne bi trebala čekati izdavanje dozvole više od vremena izgradnje. Kao i drugdje, i tu digitalizacija može znatno ubrzati procese te se pomoću nje mogu otvarati nove prilike za različita tržišta i nove poslovne modele što će dovesti do optimizacije integracije sustava. 

No, kako što navodite, tranzicija mora biti brza i pravedna, a to sigurno isključuje mjere kao što su najbrži prst i sl., već treba mjerama pristupiti sustavno i što pravičnije. To se može napraviti kroz porezne olakšice te sveobuhvatne koordinirane akcije koje se mogu organizirati na razini županija, gradova, općina, ali i pojedinih naselja. Sustavnim i planskim pristupom, npr. obnovi zgrada, njihovim priključenjem na centralizirane toplinske sustave ili ugradnji fotonaponskih panela, dizalica topline i sl. može se u kraćem vremenu pokrenuti veći broj radova s većim učinkom i nižim cijenama te uz jasno propisane uvjete financiranja, tranzicija na određenom području može biti jednako dostupna i dostižna.

Danas je još velik broj poslova vezan uz fosilna goriva, kada se radi o proizvodnji i eksploataciji fosilnih resursa ili o njihovoj preradi, opskrbi te krajnjem korištenju. Svim tvrtkama i zaposlenicima na ovakvim poslovima bi trebalo pomoći da se pronađu u novoj 'zelenoj' energetici te bi trebali dobiti priliku da sa svojim znanjima i vještinama pomognu energetskoj tranziciji, a to se može ostvariti fondovima za prekvalifikaciju, širenjem poslovanja i sl., koji su već planirani kroz nekoliko europskih mehanizama (fondovi za oporavak i otpornost, fondovi za pravednu tranziciju, Savezništvo za klimu, LIFE i 'Obzor Europa' itd).


Koliko bi onda, prema Vašem mišljenju, uopće trebala trajati energetska tranzicija u Europi? Tko će u njoj imati glavnu, a tko sporedne uloge? Koga ili čega u njoj uopće uskoro neće biti i kojom će se dinamikom to odvijati?

Možemo reći da je europski zeleni plan postavio cilj na 2050. godinu, kada bi Europa trebala postati klimatski neutralan kontinent. Na tom tragu postavljeni su i ambiciozni ciljevi za 2030. godinu, a čijim će se ispunjavanjem jasno odrediti put za završetak dekarbonizacije. Ako je prosječni životni vijek postrojenja 20 - 30 godina, onda je planirano da se tranzicija završi u sljedećih 15 - 20 godina. Oporavak od krize uzrokovane bolešću COVID-19 trebao je ubrzati određena rješenja, a sada kriza u Ukrajini dodatno nameće kraće rokove zbog hitnog smanjenja uvoza energenata iz Rusije. 'Prozor' koji imamo kako bismo zadržali klimatske promjene ispod porasta prosječne globalne temperature od 1,5 °C u odnosu na predindustrijsko razdoblje je sve manji te će taj porast temperature vjerojatno biti bliži 2 °C, što za sobom povlači i značajnije veće štete od klimatskih promjena kao i troškove njihovoj prilagodbi. Zato bismo sada trebali ubrzati dekarbonizaciju i tranziciju dovršiti u sljedećih 6 - 12 godina, kako bi od 2035. mogli imati masovnu primjenu održivih i pametnih rješenja u cijelom svijetu. 

Mnoge velike energetske tvrtke pa i proizvođači opreme nisu bili spremni mijenjati navike poslovanja te u svom portfelju imaju minimalne udjele obnovljivih izvora te su razvili mali broj rješenja koje uključuju potrošače kao svjesne građane koji su se spremni uključiti u tranziciju. Svi oni koji se svojim rješenjima odmaknu od energije kao proizvoda te počnu gledati na energiju kao uslugu, tj. kao na sastavni dio mnogo šireg integriranog pametnog sustava i naprednih tržišta koje je orijentirano potrebama i zahtjevima potrošača imaju sigurnu budućnost. Već sada tu se nameću određene IT i tvrtke koje ulažu dosta sredstva u razvoj elektrifikacije. 


Što bi trebala napraviti Hrvatska koja se trenutačno nameće kao pružatelj 'rješenja' za opskrbu energijom zemalja u okruženju, pri čemu se ponajviše misli na fosilna goriva? Tako bi se trebalo intenzivno ulagati u novi terminal za LNG, u plinovode za taj plin pa i u sustav JANAF-a itd., što bi sve jednoga dana, kada energetska tranzicija bude u zenitu, moglo završiti kao napuštena imovina.

Ako Hrvatska može pružiti sigurnost dobave drugim članicama EU-a, tada zbog solidarnosti, izgradnje dugoročnog povjerenja te sigurnosti dobave treba osigurati predložena rješenja te na njima ne bismo smjeli ostvarivati ekstraprofite jer to onda graniči s ratnim profiterstvom. Sličan pristup možemo primijeniti i sa susjednim zemljama, nečlanicama EU-a, ali koje su na putu pridruživanja i kroz Energetsku zajednicu preuzimaju pozitivnu pravnu stečevinu EU-a po pitanju energetike. Već sada bi se moglo razmišljati da uz novoplanirane koridore, npr. plinovode ili naftovode, ima smisla položiti i drugu infrastrukturu (visokonaponske vodove i sl.) ili barem ostaviti prostor za njih u budućnosti. Nakon napuštanja foslinih goriva dio infrastrukture može biti iskorišten za transport biogoriva, bioplina, sintetičkih goriva na bazi vodika i sl. Sigurno treba planirati novu infrastrukturu po principima kružne ekonomije, a možda već i sada kod izgradnje treba jasno propisati dekomisiju, odnosno navesti moguću namjenu pri prestanku korištenja, kao i preporuke za korištenje koridora i infrastrukture u druge svrhe. Na primjer, plinske i naftne platforme na moru mogu biti iskorištene za dio rješenja vezan uz odobalne vjetroelektrane ili neka druga rješenja vezana uz korištenje mora (npr. za akvakulturu), prostor LNG terminala može dobiti drugu svrhu, npr. za prekrcaj raznih sintetičkih plinova itd.


Kako gledate na činjenicu da su ulaganja u prijenos i distribuciju električne energije koja bi trebali omogućiti veću primjenu obnovljivih izvora manja od optimalnih, a HEP trenutačno služi kao 'jamac sigurnosti opskrbe' na štetu vlastitog razvoja?

Prijenos i distribucija električne energije zajedno s burzom i regulatorom tržišta su ključni za energetsku tranziciju i oni će diktirati tempo kojim će se tranzicija odvijati. HEP ODS i HOPS imaju veliku koncentraciju inženjera i stručnjaka raznih profila, koji mogu preuzeti najbolja rješenja na svijetu te ih brzo i efikasno primijeniti u Hrvatskoj, a sigurno mogu ići i korak dalje u inovaciji. Postavljanje pametnih brojila, revitalizacija trafostanica i vodova sigurno otvara prostor za nove oblike tržišta, integraciju elektroenergetskog sustava s drugim umreženim sustavima (npr. toplinarstvom, vodovodom i odvodnjom, plinskim sustavima, transportom i dr.) te za primjenu skladištenje energije, što će dovesti do primjene naprednih tržišnih mehanizama.

Naravno da sav teret tranzicije ne bi trebao pasti samo na spomenute aktere, već se i proizvođači energije, baš i potrošači te oni koji djeluju na tržištima kao oboje moraju uključiti i dati svoj doprinos. Prije svega moraju se svojim sustavima i navikama prilagoditi varijabilnosti obnovljivih izvora te prihvatiti rješenja koja će od njih tražiti da se u određenom trenutku prilagode stanju u sustavu. 

Ako je određena infrastruktura kritična već 10 ili 15 godina, onda se postavlja pitanje zašto nije zamijenjena, proširena i sl. Na to vam ne mogu dati odgovor, već treba pitanje postaviti odgovornima. Problem mogu biti financije, nedostaci u prostorno-planskim dokumentima ili sustavi javne nabave koji nisu dovoljno dobro definirani pa se otvara prostor za kontinuirane žalbe, manipulacije, produljenja i sl. Po pitanju financija kroz Plan za oporavak i otpornost planira se oko 3 milijarde kuna uložiti u nadogradnju mreže, što sigurno može pomoći da se riješe određeni problemi. 

Za cijene električne energije se, na žalost, ponašamo previše populistički, a subvencioniranje potrošnje je loše jer krajnji korisnik nije upoznat sa stvarnim troškovima proizvodnje, prijenosa, distribucije i skladištenja ni sigurnosti dobave. Isto tako, subvencioniranjem potrošnje se smanjuje prostor za povrate investicija kod mjera energetske učinkovitosti ili instalacije obnovljivih izvora. No, s druge strane vjerojatno je elektroenergetski sustav taj gdje imamo najviše mjerenja i dostupnih podataka te se stvari uz digitalizaciju i automatizaciju mogu riješiti puno jednostavnije i pravednije pa bismo svi trebali plaćati realnije cijene, čime se otvara prostor za nove poslovne modele, investicije i sl.

Netko će u budućnosti morat prelomiti i osvijestiti potrošače po pitanju troška sustava i cijena energije. No, sada je izuzetno bitno za tranziciju da se ne čekaju signali Vlade i agencija, već da se ključni dionici kao što su HEP ODS, HOPS i HROTE nametnu kao nosioci pozitivnih promjena i temelja energetske tranzicije.


Jesu li donesene strategije poput onih za energetski i niskougljični razvoj ili, primjerice, za vodik dobro usmjerile hrvatski put prema klimatskoj neutralnosti i energetsku tranziciju ili Hrvatsku na tom putu čeka još prilagodbi?

Smatram da su energetska i niskougljična strategija puno više pisane u svjetlu spašavanja nekih domaćih tvrtki, agencija i starih načina poslovanja, spram onoga što bi trebale biti, a to su jasne vizije za budućnost i iskorak koji je potrebno napraviti u Hrvatskoj da se nametnemo kao lider energetske tranzicije u regiji. Okretanjem prema građanskoj energiji i pametnim energetskim sustavima uz maksimizaciju korištenja potencijala obnovljivih izvora možemo zadovoljiti vlastite potrebe te možemo pomoći i zemljama EU-a koje nemaju dovoljno vlastitih resursa. 

Vodik ima svoju ulogu u energetskim sustavima budućnosti, a tu se možda propustila prilika da se istakne ono ključno (npr. proizvodnja iz obnovljivih izvora, industrija i prijevoz velikog dosega), već se kroz samu strategiju tražio kompromis kako bi se ugradila sva moguća rješenja koja vjerojatno neće biti zastupljena. No, akcijski plan u vodikovoj strategiji je realan te bi svakako trebalo podržati istraživanje i razvoj te, naravno, pilot-projekte koji se navode, a koji su ključni da se usvoje novi standardi i znanja.   


Što hrvatsko gospodarstvo može ponuditi kako bi Stari kontinent bio zeleniji, održiviji i klimatski neutralan do 2050. godine? Ima li Hrvatska dovoljno tvrtki koje mogu pratiti tražena ulaganja ili ne? Može li Hrvatska, možda, izvoziti takve proizvode, usluge i rješenja ili ih, naprotiv, isključivo uvoziti?

Energetika je bila jedan od stupova Strategije pametne specijalizacije za period do 2020. godine, što je jasan indikator da postoji značajna industrija koja ima što za ponuditi u energetskoj tranziciji i postizanju klimatske neutralnosti. Na žalost, propustili smo priliku za solarizacijom, bilo da se radi o fotonaponskim sustavima ili o solarnim toplinskim kolektorima. No, kako s jedne strane raspolažemo velikim potencijalom energije iz obnovljivih izvora, trebalo bi vidjeti postoji li interes za izgradnjom većih postrojenja tzv. gigatvornica (za različite komponente, npr. FN module, solarne toplinske kolektore, visokonaponske istosmjerne kabele i dr). koje bi koristile s jedne strane 'zelenu energiju', a s druge ipak jeftiniji prostor i radnu snagu. Lokalno korištenje obnovljivih izvora, tj. potrošnja na mjestu proizvodnje ima više smisla te je dodana vrijednost sigurno veća na duži period od one ostvarene izvozom energije. Zadnjih par godina imamo i problem s osiguravanje radne snage pa bi trebalo razmišljati i o izgradnji energetskih pozitivnih naselja u blizini novih pogona, koja bi uz niže režije sigurno bila privlačna za određeni dio populacije iz Hrvatske, EU-a ili trećih zemalja.

Svakako bi se trebalo okrenuti 'plavoj ekonomiji', tj. moru i svemu onome što je vezano uz iskorištavanje tog za Hrvatsku važnog resursa. Električni brodovi mogu biti proizvedeni u Hrvatskoj te mogu dekarbonizirati sektor prijevoza uz osiguranja prometne povezanosti otoka i obalnih naselja. Postavljanje odobalnih vjetroelektrana, plutajućih ili s fiksnim temeljima, može isto tako otvoriti velik prostor za domaću industriju i brodogradilišta.

Uvijek se napominje da Hrvatska ima veliki dio prostora pod nekim oblikom zaštite. No, tu se otvaraju prilike da se, kao i drugdje u svijetu, predlože rješenja koja će integrirati obnovljive izvore te će imati minimalni utjecaj na okoliš, a u nekim slučajevima i pomoći bioraznolikosti. Jedna od takvih mjera je i primjena tzv. agrosoalra ili vjetroturbina na poljoprivrednim površinama. Rješavanjem problema integracije obnovljivih izvora u zaštićenim područjima prirode otvorio bi se i prostor za izvoz takvih rješenja u svijetu. 

Elektrifikacija u sektoru transporta pokazuje kako tvrtke nastale iz 'garaže' i hobija mogu prerasti u ozbiljne kompanije vrijedne nekoliko milijardi eura. Daljnje ulaganje u digitalizaciju povezanu s energetskim tržištima i vezanim sektorima može pomoći da se pokrenu na desetke sličnih tvrtki.

U narednoj dekadi instalirane kapacitete u vjetroelektranama treba povećati pet puta, a solare 20 puta, što predstavlja veliki potencijal za razvoj i inovaciju. Ne nužno u proizvodnji same opreme, već u drugim dijelovima lanaca dobave: od financiranja, preko projektiranja i ugradnje, do eksploatacije i sl.


I za kraj, ima li među mladima dovoljno zanimanja za energetiku? Priprema li ih obrazovni sustav za suočavanje s izazovima energetske tranzicije? Uostalom, kakvo je stanje na FSB-u: odabiru li studenti takve smjerove i predmete i je li nastavni program prilagođen aktualnim kretanjima i potražnjom na tržištu rada? 

Na Fakultetu primjećujemo da je zanimanje mladih za energetiku vezano uz općeniti status energetskih tema koje se raspravljaju u društvu, tj. u javnom i medijskom prostoru. Kada je bio uzlet obnovljivih izvora, mjera energetske učinkovitosti i sl., energetiku na FSB-u je upisivao znatno veći broj studenata, oko 30 godišnje, a u prethodnom razdoblju obilježenom stagnacijom investicija i dvosmislenim porukama taj se broj prepolovio. Iako su potrebe industrije u Hrvatskoj i EU-u za energetičarima znatno veće, možemo se nadati da će sve nove politike kao REPowerEU, ali i sve veći broj najavljenih novih postrojenja u Hrvatskoj dovesti i do povećanja interesa za energetikom.

Zajedno s Fakultetom elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu FSB je pokrenuo preddiplomski Studij energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora koji godišnje upisuje oko 25 polaznika iz cijele Hrvatske. Polaznici ovog studija uspješno nastavljaju školovanje na diplomskim studijima u Hrvatskoj i inozemstvu, a u narednom razdoblju se nadamo da će prvostupnici biti prepoznati od industrije jer imaju znanja iz energetike s FSB-a i FER-a što ih stavlja u jedinstven položaj. 

Na FSB-u smo pokrenuli novi preddiplomski studij koji kreće ove jeseni te se trenutačno izrađuje program diplomskog studija u kojem će predmeti iz energetike, energetske tranzicije i pametnih energetskih sustava imati značajno mjesto. Prije pojave bolesti COVID-19 dolazio nam je značajan broj ERASMUS studenata iz EU-a pa i ostatka svijeta, koji su pokazali interes za energetiku. No, korona je i te brojke zadnjih par godina svela na minimum, tj. na 2 - 3 studenta po kolegiju. Mobilnost studenata i nastavnika je bitna za razvoj struke te se nadamo da ćemo se brzo vratiti na brojeve prije korone te da rat u Ukrajini neće dodatno ugroziti planirana putovanja i razmjene.