Legionela je valjkasti, gram-negativni mikroorganizam koji je prirodno prisutan u vodenim okruženjima (staništima). Do sada je poznato više od 40 patogenih serogrupa iz porodice Legionellaceae, od kojih je najpoznatija Legionella pneumophilia. Ona uzrokuje tzv. legionarsku bolest koja ima sljedeće karakteristika:
• infekcija udisanjem kontaminiranog materijala
• inkubacijsko razdoblje: 2 - 10 dana
• rasprostranjenost: 1 - 5%
• smrtnost: 10 - 15%
• klinička slika: potencijalno smrtonosna upala pluća
• broj infekcija: nepoznat jer se uzrok smrti od upale pluća rijetko ispituje, osobito za onemoćale pacijente

Legionela je rasprostranjena na brojnim mjestima, a ponajviše u svojim prirodnim staništima kao što su jezera, rijeke, bare, tlo i sl, a zatim u sustavima s visokim temperaturama vode, sustavima rashladne vode, raznim spa-centrima i wellness-centrima (npr. u bazenima, jacuzzijima, vrtložnicima), ali i u hotelima, bolnicama, sportskim centrima i sl. Sva ta mjesta ujedno su i potencijalna mjesta infekcije.
Osnovni preduvjeti za njezin rast su temperatura vode u rasponu 30 - 37 °C i postojanje odgovarajuće biomase kao izvora hranjivih tvari (osobito čest slučaj u cjevovodima bogatima slojevima kamenca i hrđe).

Problem biofilma

Biofilmovi su sveprisutni problem na mjestima koja dolaze u doticaj sa vodom, a posebice u cjevovodima. Čine ih mikroorganizmi i tvari koje se sastoje od ćelija, a često od Mucilaginousa (gljivica). Takve biofilmove nastanjuje legionela i u njima se razmnožava (npr. u amebama).
Biofilmovi su izuzetno otporni na dezinfekcijska sredstva. Primjerice, koliformni mikrobi preživljavaju u biofilmovima i kod udjela slobodnog klora od 12 ppm (prema Keevilu i suradnicima, iz 1990. godine). Podaci o tome da 4 ppm slobodnog klora uklanja samo 80% biofilma nakon 8 h djelovanja, da 200 ppm formaldehida ima jedva primjetan učinak u razgradnji biofilma i da su biofilmovi čak otkriveni na unutarnjoj stijenci cijevi kroz koje se dozira klor, dovoljno govore o njihovoj tvrdokornosti.

Metode za sprječavanje razvoja legionele

Prva i osnovna metoda za sprječavanje razvoja legionela je odgovarajuća konstrukcija, odnosno izvedba cjevovoda (npr. sa što manje koljena i račvi). Isto tako, bitan je i odabir materijala pa prednost treba dati cijevima od polimernih materijala ili modularnog lijeva, jer su tada stijenke cijevi glatke. Također je važno u cjevovodima imati odgovarajuće hidrauličke uvjete, odnosno ostvaritišto veći i stalni protok i bez mrtvih kuteva, gdje je god to moguće. Konačno, valjalo bi koristiti omekšanu vodu radi sprječavanja taloženja kamenca.
Dakako, ne smije se zaboraviti ni redovno održavanje. To znači da u objektima kao što su hoteli, kampovi na kraju sezone, nakon zimskog zatvaranja, treba provesti snažnu dezinfekciju cjevovoda, a na početku sezone napraviti hiperdezinfekciju, isprati cjevovode i pokrenuti preventivnu, stalnu dezinfekciju na osnovi najučinkovitijeg sredstva. Pri tome je također nužna redovita provjera i čišćenje spremnika tople vode te redovita provjera i kontrola ispravnosti vode (negativno na legionelu).


Ilustracija 1 - Izvedba uređaja za obradu klordioksidom 3M LEGIOZON

Osnovne tehnike za prevenciju Legionele

Nekoliko je osnovnih tehnika za prevenciju legionele:
• termička obrada na temperaturama višim od 65 °C
• termička obrada na temperaturama prema DVGW-u
• ultraljubičasto zračenje
• dodavanje sredstva Sanosil 25 super
• obrada klorom, odnosno otopinom natrijevog hipoklorita
• obrada ozonom
• obrada klordioksidom.

Termičkom obradom vode na temperaturama višim od 65 °C dolazi do potpunog uklanjanja legionele, a osnovna prednost te metode je to što nisu potrebne nikakve kemijske tvari. Ipak, pri tome ne dolazi do uklanjanja biofilma i nakon snižavanja temperature ponovno se može pojaviti legionela. Isto tako, postupak zahtijeva veliku potrošnju energije i visoke troškove održavanja, a pri tome nerijetko dolazi do brzog taloženja kamenca na zagrijaču i cjevovodima te su moguće štete na armaturi i izmjenjivačima topline.
Termička obrada na temperaturama prema uvjetima Njemačke stručne udruge za plin i vodu (DVGW) znači obradu vode na temperaturama višim od 60 °C kod toplinskih kotlova, odnosno 55 °C kod cirkulacije vruće vode. Radi se o postupku koji je prikladan za prevenciju od legionele na novim sustavima, no koji nije moguć u slučaju predimenzioniranih cijevi. Isto tako, kao nedostatak se ističe moguće zagrijavanje hladnih zona, a time i njihova kontaminacija.
Obradom vode UV zračenjem omogućava se trenutačno uklanjanje legionele. No, pri tome u pravilu legionele u biofilmu i čahurama nisu dovoljno ozračene pa se omogućava novi proces njihovog razmnožavanja. Isto tako, ne može se ostvariti rezidualna zaštita u cjevovodima niti ima razgradnje biofilma u sustavu.
Dodavanje sredstva Sanosil 25 super pokazalo se kao vrlo učinkovit postupak kojim se razgrađuje bifilm i staništa legionela te koji ima produljeno djelovanje. Istodobno, radi se o jednostavnom postupku koji se osniva na doziranju spomenutog sredstva u vodu. Ipak, osnovni nedostaci su razmjerno visoka cijena tog sredstva i otežana 'in-line' kontrola.
Obrada klorom, odnosno otopinom natrijevog hipoklorita je dostupan i jednostavan postupak obrade vode koji se osniva na doziranju tog sredstva. Ipak, pri tome nema cjelovitog učinka dezinfekcije bez stalnog podešavanja pH vrijednosti, a ni uništavanja ni razgradnje biofilma u sustavu.
Kod obrade ozona osnovna je prednost što se radi o najjačem poznatom dezinficijensu koji omogućava odličnu primjenu na rashladnim tornjevima i klima-uređajima. Isto tako, nije potrebna primjena nikakvih kemikalija. No, prije konačne uporabe vode, mora se ukloniti prisutan suvišak ozona.
Kod obrade klordioksidom ostvaruje se sigurno uništavanje legionele u biofilmu i razgradnja postojećeg biofilma, a duljom primjenom sprječava se nastajanje novog biofilma. Uz to, postupak omogućava dugi rezidual i znatne uštede na energiji u odnosu na druge postupke. Ipak, radi se o postupku koji podrazumijeva upotrebu kemikalija, a pri isparavanju vruće vode (npr. u tuševima) moguć je pojačan miris.
U svakom slučaju, iz prikaza tih metoda slijedi da optimalnu i najsigurniju zaštitu od legionela pružaju ozon i klordioksid.


Ilustracija 2 - Izvedba uređaja za proizvodnju ozona 3M OZONFILT

Uređaji za prevenciju legionela

Klordioksid i ozon su najuspješniji i najekonomičniji dezinficijensi za kontrolu onečišćenja legionelom u vodenim sustavima jer uništavaju biofilm u kojem se bakterije razmnožavaju i zadržavaju te sprječavaju njihovo ponovno nastajanje.
Uređaj za obradu vode klordioksidom LEGIOZON i ozonon OZONFILT i BonoZon izrađeni samo za tretman legionela.
Riječ je o uređajima koji u proprorcionalnom volumenu doziraju 0 - 10 g/h klordioksida (LEGIOZON), odnosno koji proizvode do 90 g/h ozona iz zraka i komprimiranog kisika (OZONFILT). Pri tome se radi o inteligentnom i operativnom konceptu uređaja koji omogućava sigurnost u radu te jednostavno i ekonomično rukovanje i održavanje. Isto tako, vođenje procesa je moguće i u sustavu diskontinuiranog rada, a proizvodnja je moguća i s doziranjem na različitim dozirnim točkama. U svakom slučaju, postupci dezinfekcija vruće i hladne vode u skladu su s odredbama Pravilnika o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 47/2008). Konačno, treba reći da postoji mogućnost monitoringa doziranja klordioksida pomoću mjerne i kontrolne tehnike DULCOTEST, odnosno DULCOMETER te dokumentiranje sadržaja klordioksida pomoću videografičkog snimača.
Više o svemu može se pogledati na internetskoj stranici: www.3-m.hr.


Ilustracija 3 - 3 M nudi učinkovita rješenja za zaštitu od legionela