S vremenom je počelo biti nadrealno promatrati kako MOL u Ini vuče potez za potezom u svoju korist, ne osvrćući se na svog strateškog partnera, državu u kojoj radi biznis. U uređenim državama, ovakvo ponašanje bilo bi nezamislivo, ali ne i u Hrvatskoj. Najnoviji i najbrutalniji potez je najava izvlačenja 2,2 milijarde kuna zadržane dobiti iz kompanije, "koja nema u što investirati jer joj država ne izlazi u susret". Takvi argumenti dolaze od menadžmenta kompanije koja se javila na natječaj za istraživanje ugljikovodika u Jadranu, u kojem jedna istražna bušotina košta minimalno 50 milijuna dolara. Ista ta kompanija bez licenci za istražne prostore na kopnu i moru ostala je zbog neinvestiranja, zbog toga što je godinama, uz blagoslov politike, monopolizirali svoj položaj "sjedeći" na dozvolama za istraživanje, a istraživanja provodila nije.
HDZ-ova politika na to je dugo gledala benevolentno, odričući proračunu potencijalnu zaradu od rudne rente, a ništa se nije mijenjalo sve do dolaska Kosoričine vlade koja je prodrmala stvari. Rezultat je da su rezerve nafte i plina u posljednjih pet godina smanjene za 23%, a proizvodnja je smanjena za 30%. Nije samo ugrožena energetska sigurnost države, već i vrijednost nacionalne naftne kompanije. Naftaši dobro znaju da kompanija vrijedi onoliko koliko joj vrijede rezerve. Koliko onda vrijedi Ina, koja je u međuvremenu ostala bez koncesija u Siriji, a količine pridobivenog plina iz godine u godinu sve su manje. Vrijedi li Ina uopće išta na europskom tržištu?! Bez rezervi i s dvije derutne rafinerije, na tržištu na kojem se i modernizirane rafinerije zatvaraju jer nisu profitabilne? U strahu od rezultata takvih analiza mnogi uopće ne žele govoriti o tome što bi tržišno orijentiran vlasnik učinio s kompanijom, odnosno bi li učinio nešto drugačije od onoga što je radio MOL, podređujući Inu interesima matične grupe.
Ina ne stagnira, već godinama degradira. Svakim izgubljenim mjesecom kompanija Hrvatskoj ostvaruje sve manju vrijednost. No, Ina vrijednost ne ostvaruje ni svom drugom vlasniku, MOL-u koji se ne može iskoprcati iz ružnog korupcijskog skandala za koji je odgovoran. MOL-u je Ina uteg oko vrata, uteg kojeg bi se rado riješio samo da pronađe nekoga tko je voljan ući u ovu prekompliciranu priču i iskeširati za kompaniju znatno više nego što ona vrijedi. Takvih igrača na tržištu nema, ne onakvih koji bi bili po volji crtačima geopolitičkih kartata. Zato je svima dobrodošla američka arbitraža, ona bi mogla saviti vratove onima kojima SAD prosudi da treba. Sve je jasnije da je Hrvatska ta koja će usprkos svoj moćnoj pravnoj argumentaciji saviti glavu, u interesu globalne raspodjele moći na ovim prostorima. Hoće li išta dobiti zauzvrat, to je drugo pitanje, ali jasno je da bi Hrvatska trebala iskoristiti američku nervozu oko Mađarskog približavanja Rusiji da ostvari svoje energetske ciljeve, ako ih je uopće pravilno definirala.
Jer, zanimljivo je kako MOL-ovi potezi uvijek izazivaju nevjericu premijera Milanovića koji se stalno nešto čudom čudi. Premijer ne propušta priliku zabiti Hrvatskoj autogol kad god progovori o Ini. Sada slušamo kako se iščuđava tome što MOL iz Ine izvlači novac, ali ne zaboravlja svoju mantru da "što je prodano, prodano je i to ne možemo vratiti", a on će "inzistirati da se tenzije smire jer to ne vodi nikamo". Milanović koji je u listopadu o rafinerijama govorio u množini, sada govori u jednini. Jučer je rekao da će bit će dovoljna i jedna jedina rafinerija, samo da je modernizirana. Poraz je gorak, i zato premijer moli medije da ne traže konflikt u potezima dioničara koje treba razumjeti "jer ni MOL nije svoje dionice kupio da bi na njima gubio". Blago MOL-u s ovakvim protivnikom!
Ministarstvo gospodarstva ima nekakav plan za Inu, ali ga Vlada izgleda nema, bar ne onaj istovjetan planu MINGO-a i to je suština problema. Dok god je tako, MOL-u će biti lako raditi što god je zamislio. Kapitulacija hrvatskih interesa u Ina-i čini se neminovnom, samo je treba nekako opravdati, uljepšati, a sve bi se moglo kao za inat raspetljati baš u izbornoj 2015. godini. Kako to objasniti iscrpljenim i razočaranim biračima? Vjerojatno neće biti potrebno jer je prilično izvjesno da vladajuća koalicija ionako gubi vlast, a premijer ionako smatra da to nisu pitanja na njegovoj razini. Što će biti nakon toga? Razgovarajući prije nekoliko dana s mađarskim financijskim analitičarima glavni MOL-ov financijaš Joszef Simola naglasio je da bi ishod hrvatskih parlamentarnih izbora u 2015. mogao pomoći pregovorima....
