Vodeći ste uvoznik plina u Hrvatsku, voditelj velike bilančne skupine i distributer plina i najbrže rastuća energetska tvrtka u zemlji. Možete li ilustrirati svoj rast?

PPD posluje od 2001. kao distributer i opskrbljivač plinom. 2010. godine krenuli smo u liberalizaciju tržišta u suradnji s E.On-om. U tom trenutku prodavali smo 20 milijuna m3 plina godišnje i plinom smo opskrbljivali kućanstva te dio poslovnih subjekata. 2011. godine sudjelovali smo u izradi zakonske regulative koja je trebala omogućiti otvaranje tržišta i javili smo se na prve natječaje za opskrbu Petrokemije i HEP-a. Početkom siječnja 2011. potpisali smo svoj prvi ugovor za opskrbu GPZ-Opskrbe prirodnim plinom, a radilo se o simboličnim količinama. Godinu dana kasnije ugovorili smo veće količine plina s GPZ-Opskrbom te počeli poslovati s HEP-Plinom i par manjih industrijskih subjekata, a ukupno smo prodali 200 milijuna m3 plina. Plinom smo počeli opskrbljivati Petrokemiju, a količine su se se s vremenom povećale u partnerstvu s Gazpromom. Radimo s E.onom, MVM-om, Gazpromom i drugim europskim partnerima te strukturiramo portfelj proizvoda. Računamo da ćemo u plinskoj godini 2014.-2015. prodati više od 750 milijuna m3 plina, te da ćemo ostvariti 80% ukupnog uvoza plina u Hrvatsku. Imamo zakupljene kapacitete u plinskom skladištu Okoli te skladišne kapacitete u Mađarskoj, kako bi mogli jamčiti fleksibilnost I sigurnost opskrbe. Imamo 57 zaposlenika u središnjici i 13 u inozemnim tvrtkama. Od otvaranja tržišta PPD kao pionir svake godine povećava obim posla i pozicionira se kao bitan energetski regionalni subjekt.

Kako komentirate aktualnu situaciju na europskom i hrvatskom plinskom tržištu kad je riječ o sigurnosti dobave plina?

Sigurnost opskrbe u Hrvatskoj definira više komponenti - proizvodnja, skladišni kapaciteti i interkonekcije. Za sigurnost opskrbe i plinskog sustava prilikom najveće potrošnje potrebno je u plinski sustav na interkonekcijama utiskivati velike količine plina. Eventualni problem može nastati ako uvoz plina na interkonekcijama nije moguć, tada neki kupci ostaju bez kontinuirane opskrbe plinom jer skladište Okoli zajedno s proizvodnjom ne može odraditi 'peak' u kojemu potrošnja postaje najveća. Skladište i proizvodnja zajedno daju 9,5 milijuna m3 plina dnevno, a Hrvatskoj u određenim peakovima treba i više od 19 milijuna m3. Sigurnost dobave zahtjeva ulaganja, jer treba zakupiti transportne pravce i uračunati svu fleksibilnost. Svaka država u sigurnost opskrbe treba investirati na različite načine, bilo interkonekcijama, skladištima, novom proizvodnjom, gradnjom LNG terminala... Hrvatska ima sigurnu opskrbu, ali treba imati na umu da uvoz plina ide preko teritorija susjednih država, a ako bi Rusija zatvorila dobavne pravce preko Ukrajine tada može nastati problem. Rusi su uskladištili velike količine plina na teritoriju Europske unije, u Austriji, Njemačkoj, Slovačkoj i Mađarskoj, a time su unatoč eventualnom prekidu protoka kroz Ukrajinu osigurali servisiranje svojih partnera kroz određeno vrijeme. Ali, ako određena država dođe u problem sa svojom opskrbom i padom tlaka plina u plinskom sustavu tada će proglasiti višu silu i početi kontrolirati izlaz plina sa svog teritorija. Ako interkonekcijski plinovodi neće raditi onda nitko ne može dobaviti plin. Hrvatska bi tada ostala na svojoj proizvodnji i skladištu i te bi količine trebala rasporediti prema planu za kriznu opskrbu. Teško je prognozirati razvoj događaja s Ukrajinom. Zima bi trebala biti hladna, ali ne očekujem da će Hrvatska imati problema s opskrbom.

Dakle, Hrvatskoj definitivno treba skladište plina koje bi pokrilo vršno opterećenje?

Da, to podržavam bez rezerve. PSP Okoli ima veliki kapacitet istiskivanja plina. Kada je skladište napunjeno tada nema poteškoća s brzinom povlačenja plina, ali kako se skladište prazni tlak u njemu pada i plin se sporije povlači, pa se na kraju ožujka postiže tek četvrtina početnog kapaciteta istiskivanja plina. U hladnim danima na kraju zime veliku ulogu igra uvoz plina. Dva plinska skladišta dala bi Hrvatskoj potrebnu sigurnost opskrbe u 'peakovima' potrošnje.

Ušli ste u suvlasništvu Luke Ploče s kojom ste potpisali i ugovor o podkoncesiji za izgradnju spremnika za skladištenje ukapljenog naftnog plina. Na malom hrvatskom tržištu velika je konkurencija, cijena mu je visoka, potrošnja pada a PPD nastupa vrlo ambiciozno. Koji su vaši motivi?

Ušli smo u suvlasništvo Luke Ploče jer štitimo svoju investiciju. Naš terminal je projektiran na 31.000 m3, što je 15.000 do 16.000 tona, s mogućnošću proširenja kapaciteta, za što imamo projekt i građevinsku dozvolu. Ako uskoro počnemo s radovima terminal bi trebao biti u funkciji za godinu i pol dana. Riječ je o velikim podzemnim spremnicima kapaciteta 3.500 m3, a dugački su oko 75 metara. Pružati ćemo usluge skladištenja i pretovara u vlakove ili kamione. Osim usluga skladištenja za tržišne subjekte koji se bave distribucijom PPD može nastupiti na regionalnom tržištu i kao veletrgovac UNP-om. Terminal neće biti namijenjen isključivo za hrvatsko tržište, već će se ucrtati u karte svjetskih infrastrukturnih mapa. Italija ima terminale u Brindisiju i Napulju, dok mi kao potencijalno tržište vidimo širu regiju.U tome najveću ulogu igra diverzifikacija dobave.

Ima li Hrvatska obvezu stvaranja državnih rezervi UNP-a? Niste prvi koji je razmišljao razviti takav posao u Luci Ploče, gdje vidite svoju računicu...

Ne, UNP nije strateška roba poput nafte i naftnih derivata. Sve ovisi o partnerima s kojima se radi i o njihovom dugoročnom interesu. Cijene UNP-a su porasle, što je rezultat manjka robe, pa situacija nije ista kao prije deset godina. Posao sa UNP-om se u konačnici svodi na upravljanje troškovima logistike i infrastrukture.

Započeli ste trgovati električnom energijom, a zanimaju vas i ulaganja u obnovljive izvore energije. Polako stvarate energetski holding. Kakvi su vam planovi?

PPD već godinu i pol dana razmatra različite projekte, od biomase do proizvodnje peleta, a želimo ući i na ESCO tržište. Problem s projektima na biomasu predstavljaju nesigurni ugovori s Hrvatskim šumama za sirovinu, što povećava rizike investitorima. Postavlja se pitanje kako investirati ako ne znamo hoćemo li za godinu dana uopće imati mogućnost osigurati sirovinu? Otvorili smo tvrtku u Mađarskoj i planiramo ući na tamošnje plinsko tržište, a radimo i na trgovanju strujom. Mađarsko energetsko tržište ima veliki utjecaj na hrvatsko tržište i za Hrvatsku je prirodno da s Mađarskom bude partner, jer ovisimo jedni o drugima. Imamo tvrtku u Sloveniji za trgovanje strujom, koja radi na tri burze i promet joj raste. PPD-u je interes investirati u Hrvatskoj, ali želimo biti regionalna energetska kompanija. U tom smjeru razvijamo svoju strategiju i mišljenja sam da je interes Hrvatske države da pomaže razvoju hrvatskih regionalno orijentiranih kompanija koje su brze i operativne. U energetici nema vremena za pretjerano čekanje i spekuliranje, a mi odluke donosimo brzo i operativni smo. Zbog toga nas inozemni partneri iznimno cijene.

Doneseni su zakoni i podzakonski akti, domaće tržište plinom se doista razigralo, ali radite s brojnim rizicima. Mnogi akteri na tržištu objektivno negoduju da tržište nije zrelo za primjenu ovako kompleksnih pravila. Kako to komentirate i što bi po vašem mišljenju trebalo učiniti na razvoju zdravog tržišta?

Ono što je do sada na otvaranju tržišta učinjeno, učinjeno je dobro. Benefiti tržišta su vidljivi, cijena je pala, a pojavili su se i novi tržišni igrači. Regulativa nije uspjela kad je riječ o dostavi mjernih podataka potrošnje. Najveću ulogu u otvaranju tržišta imaju distributeri i pružatelji javne usluge, koji moraju uložiti puno novca kako bi unaprijedili cijeli sustav. Daljinsko očitanje ne bi trebalo biti na milijun m3 godišnje već bi optimalno granica bila na 100.000 m3 godišnje. Sve ispod tih količina trebalo bi biti definirano standardnim dijagramima potrošnje kako bi se radile alokacije i kako bi se implementiralo kvalitetno tržište energije uravnoteženja s dnevnim ponudama. Sada imamo sustav penalizacije pri kojem disbalans ne postoji, a plaćaju se penali, dok je s druge strane opet moguć ogroman disbalans sustava, a da nitko ne plati penale. Ovakav sustav destimulira tržište. Od 1. siječnja trebalo bi biti uvedeno dnevno uravnoteženje, a realna regulativa je najbitnija. HERA ne kontrolira provođenje propisanih regulativa i nitko nikada nije kažnjen zato što nije izvršio svoje obaveze. Ako ne postoji aparat koji će kontrolirati da li se akti provode, ne treba biti iznenađenje ako se tržište ponaša neodgovorno. Distributivne mreže su iznimno važne za državu; svi govore o 2.800 km Plinacrove mreže, a u distribuciji ima 19.000 km mreže koja je dijelom zapuštena. Ima distributera koji dobro rade svoj posao, ali ima ih i koji to ne rade jer za to nemaju sredstava. Čelična mreža zahtijeva investicije u katodnu zaštitu protiv korozije koja produžuje vijek trajanja mreže. Zbog nedostatka sredstava za održavanje mreže neki distributeri imaju gubitke i po 13%, a s takvim se gubicima ne može raditi. Onima koji imaju velike gubitke u mreži trebalo bi kroz tarifu omogućiti sanaciju mreže, jer ovako gubimo energetski potencijal.

Krenuli ste kao distributer plina u Vukovarsko-srijemskoj županiji. U zadnje vrijeme primjetno je mini-konsolidiranje na tom tržištu, neki propadaju ili prodaju svoje poslovanje. Kako komentirate taj trend i vidite li priliku za razvoj posla?

Promatramo što se događa na tržištu i mislimo da je PPD jedan od najozbiljnijih pretendenata na konsolidaciju tržišta u distribuciji plina. Problem je u tome što mali broj mreža ima sve uporabne dozvole. Lokalne samouprave trebaju shvatiti da neulaganjem i lošim upravljanjem poslovanje nekih tvrtki prelazi granicu isplativosti, pa da su i poklonjene nema načina da ih se sanira bez ogromnih gubitaka. Takvih distributera ima i nitko ih ne želi preuzeti niti besplatno. Krediti su preveliki, investicije također, a potrošnja plina s postojećom tarifom ne može nikako napraviti plus. Svaka lokalna samouprava tu treba biti odgovorna. Neke samouprave to shvaćaju i željele bi pomoći. Ovakav sustav neće funkcionirati, pogotovo u opskrbi, gdje se osobito u domaćinstvima kreiraju veliki problemi s naplatom. Mislim da bi razdvajanje opskrbe i distribucije trebao biti prvi korak u konsolidaciji tržišta, a prva spajanja započela bi u segmentu opskrbe. Mi smo razdvojili sve svoje djelatnosti u posebne tvrtke. Razdvajanje opskrbe i distribucije, kao i konsolidaciju tržišta trebalo bi napraviti što prije, da budemo spremni za otvaranje tržišta plina za kućanstva. U protivnom moglo bi biti značajnih problema s rastom cijene plina, zakupom skladišta i garantiranjem sigurnosti opskrbe.

Već duže vrijeme opskrbljujete Petrokemiju plinom. Tvrtka je u velikim poteškoćama i očekuje dokapitalizaciju. Kako gledate na probleme u Kutini?

Petrokemija je vrlo bitan subjekt za poljoprivredu, plinski sustav i tržište, a državi je u interesu da opstane. Opskrbljujemo Petrokemiju s nešto manje od polovine potrebnog plina, a ostatak im prodaje Prirodni plin. Za 2015. godinu, od 1. siječnja od kraja rujna, ugovorili smo 200 milijuna m3 plina. Nije tajna da Petrokemija ima problema i da loše posluje. Problem je što uslijed nepovoljne tržišne situacije dolazi do dispariteta cijena. Dugo se pričalo da je cijena plina prvi i jedini problem, ali to se više-manje dovelo do prihvatljivih razina. Veliki problem Petrokemije je prodaja, jer plasman robe na strana tržišta nije isplativ. Na poslovanje Petrokemije se uvelike odražava i drastičan pad domaće poljoprivrede, a s druge strane Petrokemija nije u stanju cijenama konkurirati u izvozu. Rješenje za Petrokemiju kao i za svu našu industriju je da postane dio nekog globalnog sustava koji bi rješavao izvozne količine. Pomaci koji su napravljeni su dobri, ali koliko vidim cijeli proces privatizacije do sada nije bio uspješan. No, nadam se da će se problemi uskoro riješiti.