Svjedočimo velikom rastu cijene plina, nafte i električne energije u Europskoj uniji i globalno. Kako je do tog rasta došlo i u kojoj mjeri je riječ o spekulaciji, a koliko o realnim tržišnim, post-pandemijskim okolnostima, kad je riječ o plinu? 

 

Razloga je više i okolnosti nisu jednostavne. U Europi su tektonske promjene u energetici najavljene još objavom europskog Zelenog plana. Već tada je bilo jasno da je pred nama novo doba koje će donijeti velike promjene ne samo u energetici već i u brojnim industrijama ali i životima običnih ljudi. Budući da pratimo europsku regulativu, mi iz ENNA grupe na to upozoravamo već više od dvije godine. Industrija se nakon zastoja tijekom korona krize ponovno pokrenula, potražnja je trenutno veća od ponude i to gura cijenu prema gore. Nema nikakve sumnje da tu sada ima i jako puno geopolitike, ali ima je na svim stranama. Na potražnju za plinom jako utječu potreba da se uravnotežuje varijabilna proizvodnja iz obnovljivih izvora s jedne strane te potreba da se manje koristi ugljen s druge. Također, na njegovu finalnu cijenu utječe i trošak emisijskih kvota. Pritom treba uzeti u obzir da je Hrvatska dio zajedničkog europskog energetskog tržišta, a diversifikacijom prema LNG-u Europa je postala dio globalnog, svjetskog tržišta i više ne funkcionira zasebno. Ako se plinsko tržište usporedi sa 2019., vidimo da imamo osjetan pad lokalne europske proizvodnje i uvoza prirodnog ukapljenog plina, a uvoz iz Norveške i Rusije na istim je razinama kao tada. Naši izvori kopne, a LNG teče prema Aziji jer su tamo cijene više. Ovakve ekstremno visoke cijene plina u Europi još uvijek su niže su od onih u Aziji. Dakle, želimo li taj plin dovesti u Europu, moramo platiti više. To je efekt LNG-ja o kojem se slabo govori. S jedne strane, donosi sigurnost opskrbe jer otvara novi dobavni pravac, a s druge povezuje europsko tržište s azijskim. Trošak dekarbonizacije te regije tako se prelijeva na Europu, odnosno Azija se dekarbonizira na štetu europskog potrošača. 


Hoće li sadašnji cjenovni stisak kad je riječ o plinu ponešto popustiti u proljeće iduće godine? 


Današnja cijena plina je na 91 EUR/MWh, a 'fjučersi' za drugi kvartal iduće godine su na 42 EUR/MWh. Kako se čini, razlika će biti znatna već od travnja, dok se za ljeto 2023. godine plin može ugovoriti za 27 EUR/MWh. Ova kriza nije rješiva kratkoročno. Treba naglasiti da na ovakvoj situaciji prije svega zarađuju proizvođači plina, ponešto uzmu i trgovci a mi kao opskrbljivač smo 'hedgirani'. No, što to znači za naše poslovanje? Potrebna je ogromna likvidnost za poslovanje u ovakvim cjenovnim okolnostima. Ugovor o dugoročnoj opskrbi je u redu, ali potrebne su bankarske garancije i novac za osiguranje od cjenovnog rizika a EBIT i zarada se ne penju eksponencijalno. Financijski troškovi su jako narasli a i kupci plina posluju u znatno težim okolnostima, s višim ulaznim cijenama sirovina, s više rizika, što osjećamo i mi koji im prodajemo plin. Jednom riječju, događa se veliki pomak u sredstvima osiguranja, pristupu obrtnom kapitalu i burzama tako da mnogi trejderi ne vole trgovati, jer je tržište previše volatilno. 


Pavao Vujnovac

Gospodarstvo nije pošteđeno rapidnog porasta cijena energenata i to će se u konačnici preliti u rast cijena usluga i roba i jačanje inflatornih pritisaka. Što bi savjetovali svojim komercijalnim kupcima energije? 


Naš odnos prema kupcima je uvijek partnerski. Neovisno o tome da li cijena raste ili pada, mi uvijek isporučimo ugovoreno po dogovorenim uvjetima, što nije uvijek bio slučaj na ovom tržištu. Ne volim kad je skup energent, jer kad je plin skup, stvara se percepcija da smo mi krivci, a zapravo zarađujemo isto. S druge strane, kad je plin jeftin onda su svi zadovoljni i „svi se volimo“. Teško je pristupiti kupcu kod ovakvih cijena, jer je teže razumjeti sve okolnosti ovako izazovnog poslovanja. Realno, tko god nije ranije zatvorio pozicije, morat će platiti, jer na žalost jeftinog plina nema - burza diktira cijenu i ozbiljna industrija to razumije. Malo kupaca je 'hedgiralo' svoje pozicije prošle godine, jer je bila pandemija i nije se znalo što će se događati, hoće li biti trećeg vala pobola i kakav će on biti. Svi su očekivali da će cijene pasti, bio je drugi val pandemije. U takvim okolnostima tvrtke su se nevoljko 'zaključavale' u nekoj cijeni, kako ne bi bile hendikepirane na volatilnom tržištu. Pitanje je pojedine industrije kako se postaviti, ovisi je li plin sirovina, jer ovo su kompleksne okolnosti u kojima poslovanje ovisi o globalnim kretanjima. Treba se educirati, to je jedino što se može savjetovati. 


Energija naturalis je prije nekoliko godina sklopila desetgodišnji ugovor s Gazpromom pa me zanima kakve konkretno koristi danas iz toga izvlačite za svoje kupce i vaše poslovanje općenito? 


Prvo plinarsko društvo je do 2027. sklopilo ugovor koji nam garantira isporuku dvije milijarde prostornih metara plina godišnje po realnoj, tržišnoj cijeni. Naš desetogodišnji ugovor s Gazpromom pokazatelj je koliko smo ozbiljna tvrtka, posebice jer smo jedni od vrlo rijetkih koji kao privatna kompanija imamo takav ugovor. Ugovor iz 2017. dao nam je vjetar u leđa te doprinio da nas se doživi kao pouzdanog partnera na lokalnom, a posebno na inozemnom tržištu. Mi smo tu referencu nastojali što bolje iskoristiti u razvoju inozemnog poslovanja, jer radimo sa znatno većim količinama plina u inozemstvu gdje ostvarujemo i znatno veće prihode nego u Hrvatskoj. Imamo zakupljena plinska skladišta u Mađarskoj, portfelj u Mađarskoj, Italiji, Rumunjskoj… Razmatramo širenje i u Sloveniji. Surađujemo s mnogim velikim partnerima u regiji, kao što su Engie, Axpo, RWE, E.On, MET, kupujemo na burzama i imamo hedging tvrtku u Švicarskoj. Sigurnost dobave je u plinskom poslovanju iznimno važan faktor, a ovakvi ugovori upravo su jamstvo sigurnosti dobave. I danas, kada se po medijima dosta spekulira o Gazpromovim isporukama, možemo reći da je Gazprom isporučio sve što je ugovoreno i da tu nikakvih zastoja nema, a ista je situacija i sa svim drugim dobavljačima. 


Petrokemija treba ozbiljan know-how za budućnost

Kako posluje Petrokemija, kojoj je plin više od sirovine a zahtjeva i velike ekološke investicije, procijenjene na 1,7 mlrd. kn?

Petrokemija je godinama poslovala s gubitkom, opstanak proizvodnje djelomično smo i mi financirali velikim odgodama plaćanja plina i snižavanjem cijena usred važećih ugovora s fiksnom cijenom. U jednom smo trenutku imali više od 400 milijuna kuna dospjelog duga. Kad je taj model došao do kraja, tvrtka je imala dvije opcije: gašenje ili restrukturiranje. Mi i Ina odlučili smo ju preuzeti. Naravno da nam je u interesu bilo očuvati velikog potrošača plina, ali razmišljali smo i o interesima nacionalne ekonomije. U tom procesu država je sudjelovala i u dokapitalizaciji putem nekih državnih tvrtki, ali i otpisom dijela dugova. Danas Petrokemija ne proizvodi radi proizvodnje, već prateći tržišne uvjete i okolnosti. Provedeno je restrukturiranje i posluje se racionalno uz nova znanja i kompetencije. Vraćeno je 300 milijuna kuna duga HEP-u, tvrtka je postala stabilna, provedena su znatna ulaganja i tvrtka posluje profitabilno. I danas nam je u interesu da tvrtka radi. Poslovanje Petrokemije dubinski je snimila turska grupacija Yildirim Group, ozbiljna tvrtka s operacijama u 53 države, prisutna je u 17 europskih luka i koristila je europska sredstva. Tvrtka je dobro pozicionirana i vrlo ozbiljna. Imaju tvornicu gnojiva u Turskoj gdje sada investiraju u novi pogon za proizvodnju uree. Drže značajan dio turskog tržišta i zanima ih ulazak na europsko tržište. To bi bio dobar partner za Petrokemiju a svima nam je u interesu da se održi proizvodnja, kako nama tako i sindikatima. Razgovori se nastavljaju.

Svojedobno niste bili zainteresirani za zakup kapaciteta LNG terminala na Krku. Kako danas gledate na taj projekt i mogućnosti koje je donio? 


To nije sasvim točno. Rekao bih da niste u nekoj prednosti ako najavljujete svoje poslovne planove. Mi smo uvijek ti koji će nastojati iskoristiti zanimljivu poslovnu priliku, a LNG to sigurno jest. LNG terminal, koji je dominantno financiran europskim novcem je dobar za državu. Donio je diversifikaciju dobavnih pravaca i sigurnost opskrbe za domaće, ali i za EU tržište. Dodatno, LNG tehnologija je zapravo prirodni plin dovela u poziciju commodity-a kojim se trguje globalno i danas upravo imamo priliku vidjeti kako globalna kretanja utječu na naše lokalne okolnosti, tako da se ne može reći da nam je LNG donio jeftiniji prirodni plin. 


U travnju je donesena zelena taksonomija vezano za financiranje projekata EU novcem, plin i nuklearna energija nisu u tom paketu i o njima će uskoro biti riječi. Kakva je budućnost plina u EU? 


Uvjeren sam da je budućnost plina jako dobra. Plin kao energent trajat će duže nego što mnogi očekuju - gradnja plinskih elektrana je brza, a njihova reakcija za ulazak na elektroenergetsku mrežu je jako brza, što ih čini idealnom potporom balansiranju obnovljivcima. Plinskim elektranama treba omogućiti komercijalno pružanje usluga balansiranja elektroenergetskog sustava, jer ni u jednu proizvodnju se ne isplati uložiti ako ne postoji siguran plasman energije. Prevelika orijentacija na spot tržišta blokira ulaganja u proizvodnju, što pogoduje samo jako velikim energetskim kompanijama koje iza sebe imaju velike banke. 

PPD zgrada

Kako gledate na europski paket „Zreli za 55“ koji podrazumijeva opću dekarbonizaciju u velikom broju sektora te kako se namjeravate tu postaviti? 


Zeleni sporazum je još uvijek nejasan, a paket „Zreli za 55“ je već konkretniji. Zelena tranzicija zahtijeva investicije i njih treba platiti, a dekarbonizacijska politika je trenutno vrlo oštra, želi ići po ravnoj liniji, što nije realno. Sve te politike, uključujući kružno gospodarenje otpadom i sirovinama, dižu troškove kućanstvima, dakle, glasačima. Trenutni rast troškova neće se tako brzo korigirati i to je udar na standard, direktno ili indirektno, nevezano radi li se o domaćoj ili uvoznoj robi. Bojim se da bi moglo doći do pobune malog čovjeka, jer već vidimo naznake toga diljem Europe. Kada se podigne taj glas, paket „Zreli za 55“ mogao bi biti stavljen na čekanje. Ako se to dogodi nemoguće je u ovom trenu predvidjeti gdje će cijela priča skrenuti. Velike inovativne kompanije koje ulažu u nove tehnologije su te koje diktiraju regulaciju. Mi, koji smo u globalnoj slici mala kompanija s poduzetničkim pogledom, ne možemo rizično ulagati velik novac jer bi ga mogli izgubiti zbog nesigurne naplate. Neke od zelenih tehnologija već su tržišno zrele s današnjim cijenama struje, primjerice fotonapon, posebno tamo gdje postoji vlastita potrošnja. Tu očekujem veliki rast ulaganja i tu i mi imamo planove, kao i u ESCO uslugama kad je riječ o projektima za smanjenje emisija. Također, industrija uklopljena u kružnu ekonomiju ima sigurnu budućnost. Pojedine će tehnologije poput vodika, LNG bunkeringa, small scale LNG-a, elektromobilnosti, amonijaka i sličnih i dalje trebati subvencije. Ono o čemu nitko zasad ne govori dovoljno jest potreba za ulaganjem u prijenosnu, odnosno distribucijsku infrastrukturu. Tu su nam potrebna golema ulaganja i njih će na kraju platiti potrošači - što kroz izravnu cijenu energije, što kroz proizvodnu cijenu industrijskih proizvoda. Zapravo, taj trend već vidimo. Ukratko, cijene energenata, dugoročno gledano, teško mogu padati.